Nike Furiosa

nedjelja, 29.01.2012.

Gdje je nestao onaj tvoj osmjeh?

Taman s pogledom prema banu Jelačiću, s rukama iza leđa, stoji Stjepan Radić savjetujući nas svaki dan, izliven onako u bronci, da ne srljamo ko guske u maglu.
No, hrpa željeza, hrpa je željeza.
Baš kao što vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad, tako i guske ostaju guske.
Nema Boga koji valjda to može promijeniti.
Zastala sam malo kraj Stjepana, stavila na postolje kipa netom kupljene novine i Illy kavu koju fantastično naprave (čak i za van) konobari kino-kafića Grič, pomiješala šećer, stavila poklopac i krenula prema svojoj omiljenoj knjižnici.

Dan je bio bistro hladan. Kad kažem bistro hladan znači da je bilo hladno, ali ugodno hladno. Zimski hladno. Većina ljudi voli toplinu, ali meni hladnoća bistri mozak. Možda ga malo ohladi, kao i krv pa sam u stanju hladnokrvnije razmišljati no tijekom ostalih godišnjih doba.
Grozna vrućina koju sam trpila ne samo u svibnju, lipnju, srpnju, kolovozu, već i cijelom rujnu prošle godine, izludila me je.

Više od vrućine izluđuju me ljudi. Ne mogu to opisati, ali osijećam da u sebi imam neki detektor i detektiram laži, lažno izrečene želje, lažno zaželjeno sve najbolje drugim ljudima.
Osijećam kako ljepotu grada – svog rodnog, ovog u kojem živim, a valjda i svakog drugog, nagrđuje lažnost ljudi, lažnost života.

Rekla si da ga voliš, ali misliš na nekog drugog. Rekla si da želiš živjeti svoj život bez da te koče očekivanja obitelji i okoline, ali požrtvovno odlaziš na obiteljska okupljanja i ručkove koliko god da se kasnije osijećaš loše. Nisi majčinski tip, ne voliš djecu, ne znaš što bi ni kud bi sama sa sobom, ali trudna si ... jer uskoro će biti prekasno. Udat ćeš se, jer to je jedino u čemu nećeš kiksati. Željela si vjenčanje samo s kumovima, ali broj pozivnica koje se tiskaju već se popeo na preko 100. Da. Bila si na sajmu vjenčanja, jer su to htjele tvoja mama i sestra. Imat ćeš ljiljane, bacat ćeš buket i podvezicu, a kad je bal- nek je maskembal pa će biti i tamburaša. Haljina će na kraju biti svijetla – boja šampanjca, starinskog štiha, možda čak i bijela, iako si godinama zamišljala kako se pojavljuješ pred matičarem u YSL bijelom odijelu, ružu boje vina, zalizanoj punđi. Ispod sakoa, naravno, nemaš ništa. Želiš taj dan biti nešto alla Angelina Jolie u svojim ludim danima.

No i Angelina ima šestero dičurlije danas.

- Ljudi se mijenjaju, znaš. Odrastaju, postaju ozbiljniji. Shvate neke stvari.
Dok to pričaš, gledaš u jednu točku u kafiću, osjećam se odjednom nemoćno jer ne mogu opisati besciljnost koja je cijelo vrijeme u zraku.
Uvjeravajući mene, uvjeravaš sebe.
A imala si tako prekrasan osmjeh nekad.

Oko mene su ljudi koji su lažni. Koji su se nekada i pitali, ali više čak niti to.
Što se krije tamo negdje... iza duge koju su sanjali kao djeca.

Prije nekoliko subota nosila sam knjige koje nam više ne trebaju, a za koje nismo ni emotivno vezani u knjižnicu. Da stavim u košaru za „besplatne primjerke“ pa će možda nekome dobro doći. Na putu tamo, vidjela sam čovjeka koji svaki dan stoji na ulazu odnosno izlazu jednog prolaza između zgrada. Svaki dan uredno raspostrane knjige koje dotegli tamo. Nisam nikad vidjela da ih je netko kupio. Nisam doduše ni duže promatrala njegovu „prodavaonicu“ nasred ceste.
Zastala sam jer sam se sjetila da imam dvije knjige koje teško da će netko iz knjižnice uzeti. Stručne knjige iz elektrotehnike, jedna iz '86., a druga iz '89. Tvrdog svijetlosivog uveza. Palo mi je na pamet da dam čovjeku koji je s posebnom pozornošću upravo slagao svoje knjige na pod.
- Izvrsno! Najprije ću sam prelistati te knjige, iako sam ih daaavno daaavno i nekoliko puta dobro pročitao. Znate, ja sam završio elektrotehniku.
Nasmiješio mi se, a nedostajao mu je pokoji zub. Zahvalio mi se, a ja sam se uputila prema knjižnici.
A onda vratila natrag. I dala mu sve preostale knjige. Svi nastavci Harry Pottera na engleskom. Možda bi to čak mogao i prodati?
I nekako se nadam da hoće.

Svatko od nas ima svoju priču. Prodavač starih, rabljenih knjiga na ulazu u jedan prolaz. Prodavačica koja mi fantastično nareže mortadelu s maslinama. Gospođa iz fotokopiraonice koja mi je dala izvrstan popust. Žena na pijaci koja prodaje prekrasne naranče i limune.

Ljudi koji nikad nisu dobili priliku raditi posao koji su željeli raditi. Za koji su se školovali, ili ne.
Jer su u nekom davnom vremenu aktom ondašnje vlasti bio proglašeni državnim neprijateljima (kad im je vrlo vjerojatno bila konfisciran i bokunić stana ili zemlje koji su imali) pa su živjeli i umrli u neimaštini ili otišli van zemlje i radili teške fizičke poslove pokušavajući se izboriti za (bolji) život.
Jer su u neko drugo doba također bili nepodobni.
Jer su zbog nekih osobnih nedostataka, invaliditeta ili bolesti, ove-one orjentacije, ovog-onog porijekla bili neželjeni.
Jer su bili sami na svijetu bez ikoga tko bi ih gurao.
Jer su odlučili biti svoji. A na žalost to je u mnogim slučajevima značilo i biti sami. Biti usamljeni.

Kad umataš poklon, to mora biti baš onako kako si zamislila. Ljubičasti celofan, mašna boje lavande i mali cvjetić u obliku jorgovana. Sve ostao bilo bi neprikladno. Hoćeš sliku koja će ići uz zahvalnicu za goste pred kraj večeri, iza gulaša, ali prije torte? Crno-bijela, ti i on fotografirani ispod fenjera u polumraku na mjestu gdje ste se prvi put šetali.
– Ali koga briga, pa ionako ti srce titra samo kad vidiš Znaš Već Koga, a ne tvog budućeg.
– Red je red.
– Aha, nek on misli da je najposebnija osoba u tvom životu, kad ti već znaš da nije.
Odmahuješ rukom, vjerojatno sam samo ljubomorna.

Pijem čaj i razmišljam da li da zamirišem stan tortom od naranče ili „Monte“ tortom čija je krema od bijele čokolade, a glazura od crne.
Nazvao me brat i rekao da je u tavanu pronašao 20 vreća punih stare odjeće i knjiga.
Mislim da znam kamo ću s knjigama.

Osmjehnem se osjmehom kakav si ti izgubila.
Negdje između pokušaja da slijediš svoje snove i pokušaja da budeš ono što jesi.

Strah od boli, gladi, neimaštine gadna je stvar.
Strah od samoće još je gori jer pretvara ljude u guske.
Sasvim je svejedno stoje li na mjestu ili idu u maglu – jer štogod da rade, nije njihova volja.

subota, 14.01.2012.

Carpe diem. Aut?

M.Aldrige, Vogue Italia, marzo 2009

Uvijek su me fascinirali profesori iz američkih filmova ili popularnih tinejđerskih serija. Počevši od Michaela Douglasa koji je s nesretnim Carpe diem zarazio valjda pola svijeta. Među njima, najdraži su mi oni koji kažu:
- Carpe diem! To na latinskom znači iskoristi dan! Iako latinski u životu nisu otvorili, no naglašavanjem da je riječ o latinskom, bez da ih je itko išta pitao, zapravo najviše otkrivaju o crtama svoje ličnosti, a da valjda ni sami toga nisu svjesni.
Da je više takvih filmova, pjevali bi ljudi na latinskom.
Proturječnost se javlja kad te iste ljude upitaš jesu li učili latinski, a oni onako bahato odbruse da nisu jer od toga ionako nema koristi kad je latinski mrtav jezik. (Jednom mi je čak frajer koji igra World of Warcraft najmanje 12 sati na dan, kad sam mu pričala da sam volila latinski, rekao da ne radi ni ne uči ništa što je nekorisno. Sapienti sat?) Na to samo što ne izustim kako imam pohvalnicu s državnog natjecanja iz latinskog, samo da ih izazovem na verbalni dvoboj u kojem bih rado istresla koju latinsku, kompliciraniju od ove s dvije riječi koja najčešće krasi imena klubova, lounge barova, kafića. (Ako ništa drugo, oni ne bi ni skužili ako bih propustila neku riječ ili je krivo izgovorila :)
No nisam nikad vidila smisla u tome da ljudima koje to ne zanima, pričam o onome što MENE zanima i samo o onome što JA znam. Ne samo što je to vrlo egoistično, već je i nepristojno. Čak i kad su u pitanju i oni koji zaslužuju da im malo pametujem.
Za razliku od recimo jedne teatrologinje koja gnjavi ljude u KSETU na Septici o recenziji neke predstave koju je tako i tako vidjelo valjda sve skupa 100 ljudi u Hrvatskoj.

I uopće ne kuže da su na dvije rečenice koje su nesmisleno zaredom izgovorili, pobili sve ono što zapravo žele biti i potvrdili ono što zapravo jesu – uskogrudni, uskoumni, bahati malograđani.

Pa da mi nije draži od njih jedan pošteni seljak? Koji se ne srami onog što je. A onda je automatski i puno zanimljivija osoba za razgovor.

Ironično ili ako ste optimističnije i vedrije nastrojeni – onda neka bude smiješno to što nas tako kafić mami da provodeći vrijeme u njemu iskoristimo dan. A što je najbolje, zaista ima mjesta pa i ljudi u usporedbi s kojima je provođenje vremena cijeli dan u kafiću zaista dobro iskorišten dan.
U kafićima se često obave važne i korisne stvari. Neki sklapaju dogovore, sastanke, ljudi se druže i opuštaju. Ili samo piju svoju kavu i čitaju novine, knjigu ili čak pišu u miru - razgovori i glazba u kafićima kao pozadina, mogu biti vrlo inspirativni i motivirajući.
Odmor za dušu uvijek je koristan.

Da se vratim na ono što sam zapravo htjela reći. Profesori iz američkih filmova/serija. Oni su bili ti za kojima sam ja čeznula.
Naime, ako uzmem za primjer Beverly Hills.
Odjevne kombinacije Kelly i Donne bile su mrak za djevojčicu/tinejđerku moje dobi i mog imovinskog stanja. Ali to je bila samo odjeća.
Kuća na plaži i život s cimerima – također vrlo privlačno za tinejđerku. No riječ je opet bila samo o stanu i životu s prijateljima (usput, odmah smo suočeni i s brdom problema koje donosi zajednički život, nije to samo tulum od 0-24), a i računala sam da ću otići studirati pa da ću iskusiti jednog dana i takve čari.
Oni blesavi Walshovi – mama i tata Walsh koji su inzistirali da s djecom svako jutro doručkuju i večeraju i pričaju o školi i prijateljima na takav način da je proizlazilo kako su oni bili sigurni u to da poznaju svoju djecu samo jer su ih ispitivali svaki dan glupastim i iskreno, nevažnim pitanjima.
Kome su oni bili idealni roditelji (a bilo je takvih koji su ih idealizirali), good luck! Nadam se da su u međuvremenu promijenili mišljenje jer ako nisu... onda mi je žao jer danas su odrasli i vjerojatno od svoje obitelji žele pretvoriti dosadne, naporne i izvještačene Walshove.
Dakle, roditelji nisu bili ono što mi se sviđalo. Bome ni frajeri. Dylan je bio zanimljiv prvih par epizoda. Poslije se ponavljao i postao predvidljivo dosadan. Dop**dio mi je vrlo brzo i onaj njegov polunamršteni pogled zbog kojeg je dobio 3-4 valovite i duboke bore na čelu.

Profesori. Koji su redom svi bili do kraja posvećeni učenicima odnosno studentima. Prenošenje znanja, cilj da svoje učenike nauče razmišljati, da budu pošteni i ne prepisuju (ima jedna epizoda gdje je Steve prepisao test i oni od toga napravili cijelu epizodu i preispitivanje poštenja, a ja sam ostala u čudu jer... pa kod nas su oni koji nikad nisu prepisivali bili izopćeni – to sam na svojoj koži iskusila..), profesori kojima je bilo i privatno stalo do učenika. Ako bi primijetili da je netko popustio ili da je čudnog raspoloženja na satu, odmah bi ga pozivali na razgovor, pokušavali pomoći, pa i sam ravnatelj škole, na kraju karajeva.
Dok recimo ja svog ravnatelja valjda nisam nikad ni vidjela.
Nije mi čestitiao ni na jednom osvojenom mjestu na natjecanjima, ali što je bilo najbolje od svega – ja to nisam ni očekivala, mislila sam da je to normalno.

Profesori kojima je njihovo zanimanje ne posao nego poziv.

Znala sam da to ni u njihovim stvarnim školama vjerojatno nije tako. Da profesore boli briga za učenike. Svejedno, gledajući sve te serije, patila sam za profesorima koji će imati ljudskost, neće biti nadrkani da bi se zbog privatnih problema i frustracija iskaljivali na učenicima.
Na faksu je bilo još gore jer zbog velikog broja studenata, (ne)obaveznih predavanja na kojima se tako i tako izmjenjivalo nekoliko profesora s katedre, imala sam pogotovo feeling da ih baš briga za nas, a da ne kažem koliko su znali biti neugodni na ispitima te si dozvoljavali rušiti ljude uz neprilične i neugodne komentare.
Osim grupe od valjda dvadesetak studenata sa seminara i onih koji su hodočastili na konzultacije, često da postave neko bezvezno pitanje, ali zapravo s pametnim ciljem – da ih profesor zapamti i na ispitu prepozna – nisu imali uvid u to koliko smo se trudili naučiti gradivo, jesmo li lijeni ili vrijedni, kakvi smo mi to ljudi.
Osijećala sam se kao uljez.
Cijelo vrijeme svog fakulteta.

Ima nas brdo koji dan danas kad tramvajem prolazimo kraj famozne zgrade, okrenemo iz navike glavu na drugu stranu.

Jedna je poznanica, kad se nakon faksa zaposlila u školi, bila u šoku kad je čula razgovore profesora u zbornici.
- Nisu uopće pričali o učenicima, o predmetima, samo o plaćama, potplaćenosti, štrajku, kako im je sve teško i naporno, a bila sam u šoku kad sam vidila koliko su nepripremljeni i kako nisu ni otvorili nove knjige iz kojih bi trebali predavati učenicima gradivo. Rekli su mi da je sve to isto.

Danas, i ona je jedna od takvih. Potplaćena je, kaže, i nema smisla toliko se pripremati i „prenositi stečeno znanje“ za pišljivih 5 500 kn. Mašta o tome da piše svoju kolumnu popout Carrie Bradshaw i tako se oblači i živi, no plaća joj ne dostaje ni za jedne poštene cipele.
Rekla sam joj da njene želje nemaju veze s učenicima koji joj nisu za ništa krivi. Neka proba onda otići u NY i ostavriti svoj san, a vjerujem da na burzi ima još profesora engleskog jezika koji će možda biti još manje zainteresirani za taj posao, ali možda će biti upravo suprotno.

I inače mi je totalno nebulozno kad ljudi koji se zaposle u školi, Centru za socijalnu skrb, fakultetu, državnoj službi općenito, da bi na neki način bili u službi svog zvanja, to svoje radno mjsto prvenstveno procjenjuju kroz prizmu zarade.
To je doduše tema za sebe jer će mi samo za to trebati tri strane. I to ako se budem suzdržavala.

Posvećujem ovaj post dobrim profesorima, gdjegod bili.
Jer ima dobrih profesora. Ima časnih izuzetaka. Čak boljih od profesora iz američkih serija.
No na žalost, rijetko dođu do izražaja od galamdžija i ovih koji stalno kukaju. Jer oni samo rade svoj posao kojeg vole.
I želim da ih je više.
Jer je nejvjerojatno koliko pozitivno mogu utjecati na učenike, njihovo raspoloženje, način razmišljanja, utješiti ih kad ih lome mnoge unutarnje dvojbe. Ovih s negativnim utjecajem zaista je previše.
Takvi profesori ne uče o Carpe diem.
Oni usmjeravaju na Carpe vitam.

nedjelja, 04.12.2011.

Kora koja čini razliku

Nasumice čitam kratke odlomke iz subotnjih novina - Jutarnjeg i Večernjeg lista pa tako izdvajam intervju s dr. Paladinom da ga pročitam kad budem imala vremena. Kaže čovjek da, dok operira tumor na mozgu prolazi kroz mozgovnu koru koja je zdrava, a koja odlučuje volimo li slušati Brahmsa i čitati Coelha.
U Večernjem listu Prtenjača je u svom složencu primijetio da grički top grmi drukčije i skužio da je to zbog gospodina zaduženog za pucanje s Griča u podne. Povezao je on novog topnika s njemu primjetnom novom grmljavinom.
Ja se mislim samo to, da dok ima ljudi koji razmišljaju o takvim stvarima kao što je jačina i posebna nijansa grmljavine koja odaje topnikov temperament, kako Prtenjača kaže „stanoviti rukopis“ topnikove naravi i godina, štogod ozbiljno da se događa oko nas, život može imati smisla.

Fantastičan mi je zaključak da topniku pripada podne u središtu Zagreba.

Fantastična mi je pomisao da netko od nas nepoznatih može biti na nekom mjestu, u neko vrijeme najvažnija osoba u malom dijelu svemira.

Dok sam bila u prolazu kraj parfumerije, ljubazna me prodavačica namirisala parfemom na akciji i kad sam pomirisala ruku nekoliko minuta kasnije, kad sam već kupovala coffee to go da me prođe glavobolja nastala zbog naglog povišenja temperature zraka, stala sam kao ukopana.
- Ovo je Vaš cappuccino. – ponovila mi je valjda drugi il treći put žena. Gospođa kraj mene prijekorno me pogledala. Onako kao kad ja pogledam one koji zadržavaju red jer su u svojim mislima, smotani, a meni se žuri.
Roba. Roba koju je moja teta meni i bratu donosila iz Italije, a koju su nekad nosila njezina djeca ili čak njezina gazdarica. Odjeća je bila kao nova, uredno složena, oprana, opeglana, namirisana. Puno sam puta kriomice njuškala njezin deterđent koji je preko lita također donijela sa sobom doli na otok, no to nije bio taj miris.
Od svega, naviše me privlačio miris. Čak ni odjeća koja je bila ljepša i kvalitetnija od one koju mi je mama kupovala, valjda u Bambiju nije bila privlačnija od tog mirisa.
Prije nekoliko godina otkrila sam da su lijepe kožne torbe iznutra mirisale zapravo na zeleni Diorov Poison. Prvi otrovni parfemčić. (Možda me ta nijansa parfema onda zamagijala da danas jako volim Diorove Poisone, ali doduše, Hypnotic i Pure Poison, ne originalni zeleni).
Jučer sam otkrila kojim je parfemom bila natopljena odjeća, koji ni pranje i peglanje nije ispralo. I kojeg ću si kupiti za Svetog Nikolu. Izvrstan izgovor, nema što.
Palo mi je na pamet da se vratim i zagrlim prodavačicu.
Ali sumnjam da bi imala razumijevanja za moj moment potrage za izgubljenim vremenom.

Bilo je sunčano nedjeljno popodne i nakon Daktarija nisam imala gdje. Jedva sam čekala ponedjeljak da odem u školu. Pomisao da se moje kolegice iz škole šetaju Borikom, gledaju dečke iz iste smjene, ali dvije godine starije, smješkaju im se, a onda cijeli tjedan komentiraju kako su se međusobno gledali, a ukoliko je pao i pozdrav.... bilo je to dovoljno da ih „drži“ i mjesec dana... izluđivala me.
Bila sam van svega toga. Bila sam uljez. Ne bez razloga, doduše jer kimati glavom na neku izjavu IT curice ako je smatram nebuloznom, bilo mi je glupo.
A kako su njima bila glupa moja mišljenja neistovjetna njihovima, kristalno je jasno zašto sam nedjelju bila prisiljena uglavnom provoditi sama.
Pardon, uz Daktari ili neki crno-bijeli film koji je išao malo iza 5 sati popodne na 1. programu.
Ako je vani bilo sunce, bila sam u bedu jer su svi bili negdje osim mene.
Valjda sam iz usamljenosti zavoljela kišu.

Shvatila sam da se iz svega naizgled lošega može izvući i nešto dobro.
Voljeti kišu, naučiti biti sam. Čitati, pisati, izmišljati igre koje možeš igrati sam, naučiti strane jezike, usavršiti ih, naučiti peći kolače i kuhati jela koja imaju „ono nešto“.
Naučiti koliki je teret, ali ujedno i blagoslov biti do kraja svoj.
U svakom slučaju, što ranije postaneš svjestan te činjenice, to je teže odustati od slobode uma.
Fantastičan je osjećaj ne ovisiti o tuđem mišljenju, tuđoj ocjeni što bi trebale biti društvene vrijednosti.
Za ne postati loša krajnost, treba samo imati mrvu soli u glavi.
Otkriti prednosti i afinitete skrivene tamo negdje u mozgovnoj kori.
Što je ono čime sam sebi možeš ugoditi, a da ne naneseš tugu, jad i bol drugima.

Bio je rat, a ja sam se dokopala neke knjige s receptima za kolače i torte.
Recepti su bili „pošteni“ u smislu da niti jedan nije uključivao manje od 8 jaja, brdo mljevenih oraha/badema ili slično.
Zapela sam za Panama tortu, kao jednu od jeftinijih iz te knjige sumorne narančaste boje, tvrdih korica. Bez slika.
Nemam pojma gdje je tko bio jer je kuća bila krcata. Baki sam samo rekla da ću neki biskvit izmiksati, a ona je sa susjednom slušala radio.
Rođak protjeran iz Novigrada gledao je u jednu točku ispred sebe, a ja sam ga trgnula da mi prastarom mašinicom izmelje orahe. Kod jedne sam susjede nabavila maslac i malo ruma. Kod druge vaniliju. Čokolada je bila slaba točka jer sam imala samo kakao ploču pitaj Boga odakle, koju nam je na vjeronauku dao pop.

Došlo je vrijeme večere, a baka je rekla da ima svakome po jedno jaje i malo pofriganih krumpira. Otvorila je frižider odakle joj se smiješila nezgrapno premazana Panama torta. I naravno, nije bilo jaja. Nisam dobro prošla. Jer torta se ne večera. I pravi se za rođendan ili Novu godinu.

Kad sam je koju godinu poslije na satu povijesti čula, izjava Marije Antoanete „Ako nemaju kruha, neka jedu kolače!“, izmamila mi je osmjeh na lice. Prva mi je asocijacija bila: „Ako nema jaja, nek jedu Panama tortu.“ Gotovo da sam 100% sigurna da bih upravo to baki bila rekla. (I vjerojatno pobrala šibom po nogama.)

Nije da sam za vrijeme rata bila nerealno dijete. Ali imala sam svoje cake još od Daktari vremena kako si dan učiniti ljepšim. U tom trenu, bila je to Panama torta.

Jedne večeri šetala sam se Kolovarama u crvenoj haljini do poda i crnom pašminom preko ramena.
Dvije su mi prijateljice rekle da je ta haljina za svečane prilike. Toliko svečane da bi bila too much čak za većinu (seljačkih) pireva. Kamoli za šetnju uz more.
Nije me bilo briga. Haljina je bila taman. Uostalom ljepota mora i plaže zaslužuje ljepši outfit od seljačkog pira, koliko god nepraktična bila.
Ipak, vraćajući se kući nakon vrlo zanimljivog, ali tužnog dijaloga, nije mi bilo ni do čega. Kad se čovjek osijeća loše, svejedno je da li u trenerci ili u prekrasnoj odori.
No, drugima nije. Kad ti je loše, očekuju da izgledaš loše. Kad ti je loše, a izgledaš dobro ili si u ne daj Bože skupoj odjeći, oni bi htjeli da si još lošije i da si još jadniji.
Ljudi procjenjuju tvoju iskrenu bol prema odjeći koju nosiš i masci koju imaš.
Ljude ne zanimaju afiniteti tvoje mozgovne kore.

Prije nekoliko godina dr. Paladino prošao je kroz mozgovnu koru moje mame koja je odredila njenu sklonost osmosmjerkama, kvizovima, kavi i kolaču popodne i to da je sapunice uznemiruju.

Totalno nebitne stvari, rekli bi oni „jako važni“ koji kroje ljudske sudbine.

Totalno nebitne stvari baš kao što su Panama torta, Daktari, crvena svečana haljina, parfemom namirisana odjeća, Agatha Christie sa svojim Poirotom i Miss Marple, čitanje novina subotom, trag kapi kiše na prozorkom staklu.
Razaznavanje topnika temeljem grmljavine gričkog topa.

Nebitne stvari....
Sve odabrane našim mozgovnim korama.

srijeda, 02.11.2011.

Da sam popila limunadu s puno cukra ili odustala od sočnog grožđa, možda bi mi kraj bio tri koraka unatrag.

Mlada je Kineskinja u 5:43 dotrčala do prvih sjedala autobusa mašući tiketom u ruci i na lošem se engleskom jeziku obraćala brkatom vozaču s frizurom alla Mišo Kovač.
- Ala mala, šta ti sad oš? – pripriječio joj je put nalaktivši se na dva gornja dijela sjedala.
- Ver to baj tiket bek??
- Aj kvragu ka san reka, biž tamo okle s' došla. – pokazivao je prijetećim prstom prema kraju autobusa.
- Tiket???
- Ma vrag te odnija, nema tiketa, uzea san tiket.
- Bek tiket zagreb???
- Ma vid je, ka san reka NO TIKET!!
Netko mu je u međuvremenu doviknuo da nju zanima gdje će kupiti kartu kad se bude vraćala nazad pa je uhvatio klimati glavom vičući
- In bas, BAS BAS BAS, bas za zagreb!!!
- Bas??? Bas for zagreb. Oh tenk ju veri veri mač!
Zvučala je ko ona Jemenka iz Larinog izbora. U biti ne, Jemenka priča šest puta bolje. A pametna li je, navodno uči i hrvatski jezik što će glumica Hrvatica zasigurno odlično odglumiti o čemu je vrla kreativna producentica zasigurno vodila računa.
- Tenk ju, tenk ju. Samo to znate reći. E! A šta je ona mislila da će se istim tiketom vraćat u Zgreb? Ma nemoj! Neće moći, mala! Neće moći ove noći!!!

Jedna žena negdje iz sredine autobusa doviknula mu je da bi Kineskinji netko mogao i prevesti ovo što joj je on govorio.
- A šta si se ti našla pametovat? Sidni tamo i šuti!
- Moga bi naučiti neki jezik! Engleski barem.
- U ovom autobusu priča se moj jezik, jel to jasno? Kome ne paše, vrata su mu otvorena!
Nastupila je tišina, uz malo smijuljenja.
- A sad kad je sve jasno, možemo krenuti!
Navio je svoj CD s kojeg je treštala neka poskočica „Mahi- mahi-mahinalno, okrenem te svake noći i tako stalno.“
Tijekom puta stalno drndala jedna drndalica za drugom.
Dok nije okrenuo Narodni radio kad je „duhoviti“ Drele ispričao opet neki glupi, šovinistički vic iskazujući po tko zna koji put čast svojoj ženi i nekoj njenoj susjedi da ih promovira kao protagoniste istog.
Ne znam kako vi, ali da sam Dreletova žena, odavno bih zatražila razvod. U biti, ne znam kakav bi se klik morao desiti u mojoj tintari da uopće pristanem udati se za nekog takvog.

Da vam malo bolje predočim kakvog sam lika pukim „slučajem“ PROPUSTILA: naime, jedan se moj potencijalno bivši oženio, no kako kaže moja rodica i dalje me neprestano pozdravlja, raspituje se za mene dok s djetetom kod nje kupuje spizu.
- Kažem ti, nema ti od toga kruva, da je ona nešto tila, zna bi to prije 10 godina, kamoli sad.
- Pa dobro, nisam ja sad mislija nešto s njom, pitam onako...prijateljski.
- Aj nemoj tu mene farbat nego aj farbaj doma ženu. Ako već nije ofarbana ka ova ograda vani.
I glavom mahne prema bože-pomozi-ofarbanim žicama-koje-glume-ogradu.
- Sad će još ispast da ja nešto oću s njom, da joj nisi ništa rekla!
- Tata, tata, jel' mogu i kinder-jaje dobiti?
- Što će ti kinder-jaje?
- Pa u njemu je igračka, čokolada i iznenađenje.
- Koje iznenađenje?
- Pa na primjer iznenađenje, kao što se ti iznenadiš kad vidiš tetu Nikolinu.
- Ma kakvu tetu Nikolinu!!!!! Aj daj vamo to jaje i šuti!
- Jesi vidija maloga, a, bolje kuži od tebe!
- Znaš ti šta? Od danas idem gori u Plodine u dućan. Nećete vi mene više zajebavat, ja van kažem. A ti mali zaboravi dan kad si sa mnom iša igdi! Nek te mater okolo voda!

S druge strane države jedna je žena dirigirala mužu kako se za treće dijete dobiva naknada od 75 000 kuna. Tako i tako je planirala u životu imati troje djece, a ovo je izvrsna prilika da nešto i dobiju, taman za kupnju novog dnevnog boravka, a naći će se štogod i za garderobu i zimovanje.
- A ne znam baš, nije neko vrijeme za djecu.
- Tebi nije vrijeme nikad za ništa. Najsretniji bi bio da se nisi ni oženio! Da još uvijek živiš u onoj selendri, čuvaš kokoše, skupljaš jaja i tu i tamo ta jaja prodaš kolegicama za kolače. Da nema mene, bio bi propali slučaj. Zato ne razmišljaj puno nego djeluj! Znam da ne znaš latinski, ali bome onu „Res non verba!“ bi mogao već jednom zapamtiti.
- Da draga. – reče i sjeti se „omiljenog“, a dosadnog i napornog barmena, iz „Jel'me netko tražio?“, duhovitog na Dreletovoj razini. To „Da, draga!“ mu je zapravo najpametnija rečenica ikad, a i najbolje pali.
Nastavi Stipica razmišljati. Zna on jednu latinsku Vinum bonum, pax in domum. Pisala je na vratima jedne seoske vinarije.
Natoči domaćeg vina, izađe na balkon s osmjehom na licu. Kad je s onom svojom malom iz sela brao grožđe.... Zanesen na trenutak pogledao je u nebo puno zvijezda. Vino je onih dana imalo drukčiji okus. Mora da je do čaše. Onda su pili iz demižana, a sad je u ruci vrtio kristalnu čašu, jednu iz svadbenog servisa.
Nasmijao se, pustio čašu da klizne niz ruku i razbije se po skupim pločicama.
Čuo je kako žena vrišti, ali nije ga bilo briga. Prvih pet minuta.
A onda se sjetio da je odlučio ići lakšim putem. Primio se krpe za pod i metlice.
Bonus vir semper tiro. Dobar čovjek uvijek je početnik.

U jednom drugom svemiru, lisica se motala oko vinograda. Vidjevši kako je bodljikava žica previsoka da bi je mogla preskočiti i pregusta da bi se kroz nju mogla provući, nasmiješi se lukavo i zaključi.
- Ma kvragu i grožđe. Ionako je kiselo.

Nekoliko stoljeća kasnije u paralelnom svijetu jedan je psihijatar kiselo grožđe svrstao u obrambene mehanizme racionalizacije.

Htjela bih danas reći – Kvragu i Brad Pitt, pa ono, što ako mi je želja jesti s njim pommes frittes uz Siennu? Sigurno je dosadan!
Ali kakvog bi to smisla imalo, da lažem sama sebi? Brad Pitte, samo ti dođi, napravit ću ti čokoladnu tortu i odvesti te na jedno mjesto gdje nikome ne bi palo na pamet da nas traži.
A do tada: nema mi pomoći, uvijek ću te željeti sresti.
Nema te „racionalizacije“ kojom bih se uopće i htjela obraniti. Čak i od svojih loših odluka i izbora. Ako i ostavim po strani karikiranje „problema Brad Pitt“, upravo su mi neke naizgled „loše“ odluke više koristile od „dobrih“ - izdriblale su me i naučile dobrim stvarima. Lekcije s greškama pamte se bolje od lekcija iz kojih se dobije 5. Važno je samo sve priznati sam sebi.
S kim ćeš, ako sam sa sobom nećeš, biti sto posto iskren?

Ali to onda svakako nije „lakši put“.

Znao je Stipica nešto o psihologiji pa je bio svjestan da je aktivirao drugu medalju obrambenog mehanizma racionalizacije -„slatki limun“.
Jer dobro je njemu i ovako.
S onom malom iz sela imao bi financijskih problema, radio bi u poljoprivredi i pio iz jeftine čaše, a možda i iz demižana.
U jadu i bijedi, ljubav bi ishlapila skupa s alkoholnim parama.
Ovako je lakše. Ovako je bolje.
Još kad dođe u tu selendru gdje mu susjed uputi „pogled“ odmjeravajući njegov novi Volvo karavan spreman za još koje dijete – ma nema mu ravnoga.
U ogledalo se prestao gledati. Sam sa sobom je prestao pričati.

Nekoliko limuna dnevno, posutih šećerom u prahu, lijek su svih unutarnjih problema.

Tamo negdje u jednom selu, mala je ženica zapalila vatru. Otvorila je vrata svih prostorija svoje kućice. Toplina kalijeve peći. Upalila je radio. Napravila kakao u porculanskoj šalici još od svoje bake, bijeloj sa sitnim poljskim cvijećem. Okrhnuta je na par mjesta, ali ne bi je bacila ni za živu glavu. Na krilo je postavila laptop i s osmjehom na licu krenula završiti još jednu ljubavnu priču koja će imati sretan kraj.
Zaspala je na kauču negdje pred jutro s mišlju da nitko nema bolji posao od nje.

Vani je šuškalo lišće loze i mirisalo na neobrano grožđe.

četvrtak, 13.10.2011.

Kruška broj 24

Kad dođem doma umorna, uzmem onu Coca-colu u limenci od 2,5 dcl, obavezno 2-3 fetice limuna u čašu i tako predahnem.
Gledam danas, ispred mene bus 222, a meni prva asocijacija: uništenje i oštećenje tuđe stvari. Čl. 222 Kaznenog zakona.
Ispod njega broj 216. Krađa.
I ne vjerujem. Od busa do uništenja tuđe stvari, samo jedan korak.

Iz Keruma je izlazila neka mlađa ženska, a oko vrata lančić s imenom Martina. Imala sam i ja tu fiks ideju da nabavim takav lančić, samo sam se dvoumila, hoću li staviti Nike ili Nikolina.
- Stavi Nike, jefinije je.
A kad sam ja nastavila pričati o tom potencijalnom lančiću, Danimus je mrvicu uozbiljio glas.
- Čekaj, tebi se to ozbiljno sviđa?
- Da.
- Ma daj, pa nećeš valjda takvu ogrlicu nositi. To je ružno.
- Zašto?
- Pa zato jer nisi pas. Tko nosi ogrilicu s imenom, molim te?
I tako sam se ja malo zamislila nad time, da objektivnije ne mogu i skontala da zamalo reklama iz novina nije pobijedila moj „zdrav“ razum i da zamalo nisam naručila ogrlicu. A pas mi dobro otvorio oči - kao da me netko vodom polio. Očito je popularnoj ogrlici „Carrie“ koju je SJP nosila u Seksu i gradu mjesto da i ostane samo u toj seriji.
Ne kažem ja, mogla bih lako promijeniti mišljenje. Pa ipak, hodavši prema vratima zgrade pitala sam se je li mi se Martinina ogrlica imalo svidjela? I zamislila da npr stojim u tramvaju/banci/pošti i netko me upila, želi se upoznati sa mnom. I kaže:
- Višnja, drago mi je.
A ja u tom trenu, koliko god da želim reći prvo žensko ime koje mi padne na pamet, moram reći Nikolina jer mi visi oko vrata.
Na što bi ta vjerojatno vrlo duhovita osoba rekla:
- Znam, piše ti na lančiću.

O da, nesuđena ogrlica Nikolina izgubila je bitku. Makar možda ogrlica s imenom drage osobe bi imala više smisla. No o tom, po tom.

Sjedeći uz more i gledajući kričavo rozo-crveno sunce kako pada u more (da, u Zadru je često upravo takve boje), pijući kavu komentirala sam jako pametno da su neke stvari u kojima istinski uživaš zaista, neću reći besplatne, ali neprocjenjive. Ne znam koliko bih procijenila da košta gledanje sunca čudesne boje kako nestaje na horizontu.
Ili miris bure kad pročisti zrak umoran od ljudi, zagađenja, a bome i od tračeva i zla kojim sve više ljudi isijava. A ako ne zlom, onda umorom, odsutnosti i izgubljenosti.

Volim se voziti ujutro sama, krenem prije 6. I to je vrijeme samo za mene. Vrtim radijske stanice, preokrećem kad čujem „duhovitog“ Dreleta na jednoj od postaja, obično se zaustavim na radio Sljemenu.
- Ma to ti slušaju samo babe.
Super mi je kod sebe što me to nimalo ne tangira. Nikad se nisam osijećala gluplje ako bih poslušala Minus i plus. Shodno tome, neću se osijećati ni babom ako slušam radio Sljeme. Pogotovo ako puste neke lijepe šlagere raaano ujutro. Voditeljica ima umirujuć i topao glas, a i meteorolozi koji joj se javljaju tako rano, stara su škola. (I da, ako sam rekla da mi se možda sviđa stara škola, ne uključuje i Olivera Mlakara. On je previše prepotentan za moj ukus.)
Volim skromne, jednostavne ljude koji su dobri u duši. Neobjašnjivo, ali mi se čini da stvarno vidim istinsku dobrotu.

Jeli smo jednom ribizle iz tvog vrta. Milla Jovovich i ti imate istu boju očiju. Gledam je kako je lijepa.
- Čini mi se da ne ulaže previše u izgled.
I meni se čini isto, ona je lijepa prirodno i ne kvari umjetnim dodacima i zahvatima to što ima. A živi tamo di živi, u okruženju koje je takvo kakvo je i padne mi na pamet da je ona još više nekako svoja, jaka kad izdrži biti neopterećena izgledom, modnim kombinacijama, kozmetikom, skupim plastičnim zahvatima.
- Da je sretneš u avionu, vjerojatno bi normalno pričala s tobom.
Ne mogu reći „ Ne bi je ni prepoznao!“ jer nju se može prepoznati i kad je omotana od glave do pete, dovoljno je samo da se vide oči pune životnog sjaja.

A onda smo pojeli kruške. Ja sam pojela krušku broj 24, a ti krušku broj 27.
Bilo ih je sve skupa, prema računici moje tete točno 49.
Okus kruške nije bio besplatan. Bio je neprocjenjiv.


Zazvonio je telefon i bio si ti. Lijepo izgovaraš moje ime koje zbog nijanse tvog glasa postaje ekskluzivno, samo za mene. Nitko se još ne zove Nikolina na taj način.
Samo ti kažem ej.
Pričaš o nečemu i ja odgovoram, ali opet, razmišljam samo o tome kako me zoveš.
Mirišem na Diorov Hypnotic Poison i jedem čokoladice koje sam kupila u jednom dućanu s delicijama prepoznavši ih kao cioccolatine koje mi je kupovala teta iz Italije.
Prohladan dan, bez kiše, ali siv. Gledam dok pričaš kroz velike prozore.
- Okrenut će na jugo, Nikolina.

Definitivno. Moje ime ne ide na lančić.

nedjelja, 18.09.2011.

43-780

Teško je biti broj koji se ne koristi,
a još teže broj koji se koristi s telefonom koji se ne koristi.


M.A. Vogue Italia

Mislim da sam bila možda 2. osnovne kad smo dobili telefon. Bio je to događaj godine, a svi su se susjedi preko balkona i dvorišta vičući međusobno ispitivali koji je čiji broj.
(Posebno Dinka.)
Nekoliko su dana bili zaokupljeni zvanjem jedni druge na telefon, pričajući ni o čemu, uzbuđeni što imaju tako divnu spravu.

Mene je, recimo, u cijeloj priči najviše zanimalo tko je dobio maslinastozeleni, a tko crveni telefon marke Iskra (skontali smo da bar kod nas u kvartu treće boje nije bilo).
O da, i meni je bilo napeto okrenuti par brojeva. Pa s kim god da pričam – dobro pričam.
„Dobar dan teta Dinka? Jel Vaš telefon zeleni ili crveni?“
„A vrag ga odnije, crveni je, a kakvi je taj niki zeleni?“
„Ne znam, i ja imam crveni.“
„Aj Nikolina, iden zvat Jasnu da čujem kakvi je njen.“
Onda je zvala Jasnu, a kako Jasna živi između moje i njene kuće, a Dinka je oduvijek imala glas koji čuje pola susjedstva, čula sam kako Jasni zvoni telefon, a onda i njihov razgovor.
„Šta je?“
„EEEEE Jasna el tvoj zeleni il crveni telefon?“
„Crveni je. Ma ni nema zelenog.“
„A valja su neki dobili i zeleni.“
„Iden zvat Đenku!“

I tako sam ja lipo dala susjedima povod za zvanje ostalih susjeda. Razbibriga za jedan dan. O vrlo važnoj temi.

Kako god, moj prvi broj bio je 43-780. Osijećala sam se cool radi ovog 78 broja koji je dio i mog datuma rođenja. Zanimljivo je da me na svim važnijim događajima upravo taj broj prati. Kombinacije broja 7 i 8.
„Dobar dan barba Petre, jel' Antonija kući?“
„Je, evo sad ću ti je dati. Antonijaaaaaaaaaa!!! Nikolina te triba!“
„Ja sam.“
„Jesmo li imali nešto za domaći iz hrvatskog ili srpskog jezika?“
„Nismo, samo iz prirode odgovoriti na pitanja.“
„Aha, super, hvala.“
Naime, ja sma znala da nemamo ništa iz hrvatskog, ali tražila sam razlog da okrenem broj.
Shvatila sam da je osim dobrih stvari već tad telefon unio nesigurnost u moj život i potencirao onaj dio ličnosti koji se vječno preispituje oko brdo gluposti.
Jesam li ja to dobro čula što je za domaći?
Jesam li dobro zapisala?
A možda je bilo još nešto?
Zdrav razum, onaj moj jadni „ego“ uvijek je spušio od „superega“. -
„A da ti Nikolina to provjeriš? Možda si bila nešto zamišljena dok je drugarica diktirala zadatke?“
I tako je meni telefon došao kao, tad sam mislila, spas, a kasnije sam skontala, kao još veći problem.

Zvonjava telefona bila je jako glasna i snažna. Ko one budilice na navijanje, dok ih ne ugasiš, odnosno dok se ne javiš lupalo ti je i srce i zvonilo u glavi.
„Molim?“
„Nikolina, daj mi babu.“
„Bakoooooooooooooooooooooo, teta Dinka te zove!“
Baba ostavlja kuhaču, trči do hodnika.
„E Dinka?“
„Što radiš?“
„Kuvan ručak.
„A šta'š danas?“
„Malo dinstanog zelja, iman malo kosti od pršuta za miris i polpete!“
„Lipo, a ja neću nego jedno jaje na oko i ubrat u vrtu pomidora.“
„Dobro.“
„Aj, kuvaj ti kuvaj, iden zvat Maricu.“

Danas kad fiksne linije polako, ali sigurno odumiru, sa sjetom se sjetim uzbuđenja, istih telefonskih aparata, nepotrebnih razgovora, okretanja brojeva koji se koriste, a i jedne stvari koju sam često radila kad mi je bilo dosadno – zvala sam broj 95, da mi teta lijepog glasa (jedna od spikerica na javnoj televiziji koja je umrla od raka dojke, kako su mi pokušali objasniti kajući se poslije jer ih nisam prestala zapitkivati kakva je to bolest, kako se dobija i hoću li i ja umrijeti.) izrecitira kako je „deset sati PAUZA trinaest minuta PAUZA devetnaest sekundi“.
U ušima mi odzvanja i večeras njen glas.
Ni sama ne kužim zašto mi je to bilo toliko fascinantno.
Doduše, prestala sam s tim kad sam negdje bila pročitala koliko zapravo košta jedan poziv za točno vrijeme. To me tek „fasciniralo“ te mi je bilo jasno zašto je račun visok, a nije baš da smo puno zvali okolo.

Dok ovo pišem, uzela sam bežični i okrenula broj 95. Ženski glas, ne pretjerano ugodan izrecitira da je novi broj za točno vrijeme 18095. U produžetku napomene da ukoliko želim da me odmah spoje s tim brojem, pritisnem 2.
I pritisnem 2 kad li muškog glasa (kojeg sam prepoznala kao glas koji me automatskim pozivom i verglanjem obavijestio da sam ovaj mjesec imala račun za telefon veći od prošlog za duplo – a prošli sam imala valjda 10 kuna razgovora, a sve ostalo su one dadžbine tipa adsl, pretplata, ovo, ono, PDV) i rekao da je dvadesetdvasata,pedesetosamminutaIdvadesetčetrisekunde (bez pauza).
Čudnog li čuda, da takav neki broj bude poziv za točno vrijeme. Nije li bilo jednostavnije da ostane jednostavni, kratki i dobropoznati 95.
Jednom je bila neka rasprava o tim brojevima pa je jedan frajer prokomentirao da je ta usluga garant odumrla jer "Tko još zove točno vrijeme?"
Sad kad ima ovako bezvezan broj - sigurna sam- nitko.

Gledam taj svoj nesretni telefon čija se baterija ispraznila ne od višegodišnjih i višesatnih razgovora nego ponajviše od nekorištenja i čamljenja uz postolje. Djeluje mi željan neispričanih i nepovjerenih priča jer ono što je čuo – bilo mu je ok, samo da je priča barem bilo više i da ne služi da se preko njega javljaju dosadni agenti XY firma nudeći upitne večere koje ne moraš platiti, samo moraš doći i kupiti po povoljnoj cijeni stoljnjak s uzorkom tigra ili još upitnije firme koje nude usluge svojih EkstraŠkolovanihSmilijunDiploma „stručnih suradnika“ koji će besplatno napraviti dijagnozu masti i kolesterola u tijelu uz pomoć jedne super „naprave“ koju valjda i NASA koristi za svoje astronaute.

U međuvremenu sam okrenula još par starih brojeva kojih se sjećam jer nekad davno smo ih pamtili. Ni to mi baš nije najjasnije, ali kad okrećem te stare brojeve, na trenutak mi se učini kao da zovem direktno prošlost, kao da će mi se javiti netko koga znam iz nekih davnih vremena. I ne brinem brigu što je skoro ponoć i nije ura od zvanja. Trenutak prije negoli će mi odverglati da navedeni broj nije u funkciji uz popratni zvuk „pokvarene linije“ (ti-ru-ri-ru-ri) kao znak da definitivno nisam nazvala pravilan broj, meni je zapravo neprocjenjiv jer osjetim tinjanje neke nada da će netko s druge strane ipak podignuti slušalicu, a srce mi zaista zakuca jače.

Nazovem svoj stari broj.
Knedla u grlu. Možda se javi jedna Nikolina. Ili neki ljudi kojih više nema.
Ti-ru-ri-ru-ri. Birali ste nepostojeći broj.
I kristalno jasno postanem svjesna da nismo daleko od telefonskih brojeva.
Jednog dana jako ćemo dobro znati kako je biti broj koji se ne koristi.
(A neki već jako dobro znaju kako je biti bezvezan koristeći broj.)

nedjelja, 07.08.2011.

Udavi s plaže

Prije par tjedana nije bilo sunca, ali nije ni padala kiša. More je bilo toplo, ali možda koji stupanj niže nego inače. Što se mene tiče, sunca ni ne treba. Plaža je bila nekad poluprazna, a nekad i skroz prazna. Baš onako iz gušta, ležala sam, čitala novine i knjigu, a onda išla oko 7 navečer do kafića tik uz more. Nekad sam popričala s nekim poznanikom, a u većini slučajeva bila sama. Dok nije došlo sunce.

Amy to nikada nije bilo jasno. Zašto ja volim na plažu ići (i biti) sama, čemu te puste knjige „kad je bolje pričati“, „a i načitala sam se do sada za 10 života“ i na kraju krajeva zar me nije sram ili bar malo neugodno ići u kafić sama kad oko mene ljudi sjede uglavnom u većim društvima, kartaju, smiju se, (ogovaraju), pričaju.
Ma nije da ja ne volim pričati, ali bome, ne sa svakim. Zapravo s malo njih. To što me se brzo može uključiti u neki razgovor, ne znači da uživam u njemu.

A nije Amy jedina. Ona je bar od onih manje napornih, nekad i vrlo ugodnih sugovornika, no što kad naletite na nekoga ubitačno dosadnog ili napornog tko sjedne do vas i udre svoju neku priču? Ne glumim ljubaznost nego nakon kratkog vremena kažem da ću malo čitati, na opće čuđenje dotičnog, češće dotične. Koji jedva da se i bace u more. Iako ja nastavim čitati, sva se unervozim dok oni stacionirani kraj mene očekuju da ih zabavljam ili sudjelujem u njihovom monologu... Pa nekad brzo odem ća.

Bolje sam nego s bilo kim. I to vrijedi za sva moguća područja života. Jedno od meni važnijih životnih mota.

Ja se na kupanje ne dođem nužno družiti, dođem ugađati sebi. Moj je „minus“ za koji sam osobno odgovorna taj što sam izabrala napučenu plažu. Ali tamo se kupam 100 godina. I ne da mi se voziti 20ak kilometara da imam malo mira. (Mada, kad stvari postanu nepodnošljive upravo to i napravim.)

Uostalom, mene ne smeta previše buka, kričanje djece, gužva jer se u glavi mogu lako izolirati. Smeta me kad netko ne uvažava moju želju da dođem na plažu i – čitam. Ili samo ležim. Nebitno.

Ima naravno ljudi uz koje na plaži volim biti i uz koje mi se ne da čitati. Marina i Danijela na primjer. Većina ostalih „poznanika“ za koje mi se čini da su došli kao u neki lov na ljude da ih uguše svojim dosadnim komentarima i životom „ne znam šta bi od sebe“ nek me lipo zaobiđu.

Bio je jedan zanimljiv slučaj s jednom ženom 20ak godina biće starijom od mene. Nek se za potrebe posta zove Patriša. Skontala je da dolazim svake godine na plažu. Pa me počela pozdravljati, komentirati vrijeme, pa slijedeći dan neke druge stvari. Pa je jedan dan sjela kraj mene, pa je posudila novine koje UOPĆE nije čitala nego je usput zjakala okolo oće li naći nekog raspoloženog za priču. Pa me pitala di sam kupila kostim, pa kad sam joj rekla, slijedeći dan osvanula u IDENTIČNOM .... I moram li napomenuti? Sjela do mene.

Baš me briga jel imam iste cipele kao netko, ima li netko isti kostim, suknju, kaput kao ja... ali kad netko naočigled bude naporan, i još mi se smješka „Vidi me, kupila sam isti kostim ko ti!“ padne mi mrak na oči.
Slijedećih dana sam se dala „malo udesno“ od uobičajenog mjesta.
No slijeva se nalazila Amy.
- Eeeej Nikolina., onako oduševljeno me pozdravila.
- Ej. -rekla sam dok su mi se spuštale očne rolete.

Patriša mi je toliko digla tlak da sam odlučila doći na dio plaže na koji inače idem, a praviti se da je ne vidim, a ako je tik do mene, samo kimnuti i nastaviti po svome. Bilo je uspješno. Danas se ni ne pozdravljamo.

Jednostavno, na plažama je opasno određene osobe i pozdraviti jer im je to valjda tajni znak da jedva čekaš podružiti se s njima.

Volim ja i nekog poznatog viditi i kulturno ga pozdraviti, ono, znamo se iz kvarta, što da glumim neku zvijezdu.
Ali ne družimo se tijekom cijele godine, ne pijemo kavu niti imamo brojeve mobitela jedni od drugih. Po kojoj bismo onda logici najnormalnije svaki dan trebali 5 sati pričati na plaži gdje sam se ja došla odmoriti, a on/ona nešto drugo pod krinkom „odmora“?
To što je njima odmor, neprestano blebetanje, meni je umor. Iskreno me ne zanima jel netko udan/rastavljen/oženjen po 2. put/trudan/s troje djece, a svaki ima svojeg oca/odustao od faksa/izgubio posao/dužan u kvartovskom dućanu...ja te stvari jednostavno NE ŽELIM ZNATI. Čak i samo slušajući osjećam se jadno.

Od pustih bisera ne znam gdje bih. Pada mi na pamet knjigu napisati. Da li da spomenem onu gđu iz banke koja me žicala na plaži broj mog brata pa sam joj rekla da ja njegov broj ne dajem nikome, a ona se, ah a što drugo negoli ofendila? (U biti moj je brat posebna priča i nije ona jedina koja je preko mene-nevezano samo uz plažu pokušala doći do njega, što mi također nije jasno jer em potcijenjuju mene koja kužim njihove motive, a i njega ako misle da je takav da mu JA mogu reći s kojom od njih bi on trebao biti.)
Ima i jedan Filozof. Taj je toliko dosadan da svaki put ima novu „žrtvu“. Valjda je uvijek nova jer je ona od prethodnog dana zbrisala glavom bez obzira, odustala od kupanja ove sezone, a jednu sam čak srela na onoj plaži 20 km udaljenoj od ove gdje i sama znam pobjeći. Neke su možda i umrle od dosade. Jednom je sjedio iznad mene i pričao o smislu života. Moram napomenuti da i sebe smatram filozofom (samo se trudim ovdje ne iznositi svoje polemike da mi ne biste kojim slučajem natovarili određenu ustanovu za vrat :), no u njegovom monologu nisam vidila ama baš nikakvog smisla. Ono što je on mlio bio bi savršeni školski primjer nesmisla.
Ženu nisam vidjela, ali je kao i sve prije nje -zijevala. Pa sam i ja zijevala, a i Patriša sdesna te Amy slijeva. Žena se par puta pokušala uključiti u razgovor, no on ju je odmah prekidao „ja znam najbolje“ stavom dok se potpuno nije prepustila samo slušanju i razmišljanju kako da ga se riješi.
Treba li spomenuti da je Filozof cijelo vrijeme bio u hlačama do kolina i da more nije taknuo ni nožnim prstima?
Uz sve, i on ima običaj poslije otići na kavu, kao i ja, pa moram dobro paziti gdje ću sjesti jer što je previše-previše je.

Konstantna je i Alapača, crna ko ugljen, frizure koja je bila moderna 80-ih, kratka i nakovrčana trajnom. Nju na plaži sretnem u bilo koje doba dana da dođem. Postavlja uvijek ista pitanja, ali nakon što odgovorim, ja sjednem na svoj šugaman i poštujem što me ne nastavi pilati. Zato nju ne mislim oplesti jer je skroz korektna. Alapača je zovem jer je, kako bi moja pokojna baba rekla "kao navijena tambura". ta se ne gasi. I glasno priča da je pola plaže čuje.

Bivša manekenka koja je jednom izašla u staroj Mili kao miss nečega, a koja se jednom vozila u istom busu sa mnom u Zg, a bila je na proputovanju do Beča pa je na stajalištu u Borju kupila naranču (dok smo mi kupili sendvič), a onda i Milku da nam pokaže kako i manekenke jedu. Ima djecu s kojom je svaki dan na plaži, i dalje leluja dok hoda po kamenčićima, pravi se da me ne pozna iako smo išle skupa u osnovnu (s tim nemam problema, ok mi je da me netko vidi, a ne vidi jer ionako nismo nikad kliknule, iako bih joj ja uputila obično „bog“). Ona me recimo uopće ne bi smetala, al prošle je godine tako pustila golo dijete da puže po kupačima te je tako mali puzao i po meni. I nastavio dalje. Na mene nije reagirala, ali kad je došao do nekog frajera kraj mene brzo je potrčala, bez ispričavanja nasmiješila (njemu, ne meni!) i tad sam zapravo skužila da je i dalje jako lijepa. Ona mi je uvijek bila lijepa i bilo mi je žao da nije ostvarila karijeru. Kad vidim manekenke danas.... baš mi dođe žao. Pa prešutim da neka izvoli kontrolirati dijete.

Kakva bi to bila plaža da nema bučnih crnki u ranim četrdesetima „che sono nate a Zara ma viviono in Italia!“, (iako ja ono selo u pozadini ne bih nazvala Zadrom, ali to neka njima ide na sram), a koje se parkiraju drito do plaže zagradivši par auta „perche loro sono speciali, vengono dall'Italiaaaa!“ i od njih brate mili, oprostite, FRATELLO CARO, stvarno nitko nema mira. Ionako nema baš mista, a one dođu i gotovo pa na ljude oko sebe pobacaju puste dušeke, kola i rukavice, napuhane delfine i brodiće, šugamane koji debljinom podsjećaju na deke, izvade neseser s dvadesetak krema za sunčanje, na sebi imaju kompletnu šminku pa ih to izdaje da su zapravo „naše seljančure“ I onda se na sav glas deru neku bedastoću na talijanskom, misleći da će ih ove babe koje ih prepoznaju biti zadivljene kako to one lipo pričaju po stranjski, a iako su tamo otišle prije samo 4-5 godina hrvatski pričaju s talijanskim naglaskom i „non possono ricordarsi come si qcs. dice in croato!“. Ma bih ih isti tren teleportirala ne samo s plaže nego iz Zadra. Pa nek laprdaju tamo Talijanima, lošim izgovorom i nepoznavanjem congiuntiva.

Tri namještenice iz državne firme koje dođu oko 5. Sve imaju isfeniranu kosu, onako bezveze natapirano, obojane nekom bezličnom bojom koja je valjda trebala imati u planu da im da sjaj, kosom koju naravno ne moče, u kostimima sa sličnim krojem, a drukčijim dezenom, iz istog dućana (onog njemačkog), neudane, koje ispod glasa i kriomice razmjenjuju podatke dal' o kolegicama iz firme ili o nekome s plaže, pitaj Boga, s naočalama na glavi koje im ne pomažu da se sakriju jer se iz pokreta njihovih glava savršeno kuži o čemu se tu zapravo radi.

O turistima ne bih, bar ne u ovom postu jer su meni osobno samo smetnja, ali shvaćam da je dobro da su tu zbog sezonskih radnika i ljudi koji će zaraditi koju kunu da im jesen i zima budu lakši. Ne pljuj ruku koja te hrani. I iskreno većina ih je pristojnija od nas samih. I nije istina da samo stranci nose frižidere. One „UdajomNovopečeneTalijanke“ donesu frižider koji zauzme jedno mjesto za šugaman, a voda koju vade iz nje nije naša. Pije se acqua italiana. Zapravo, pa one više i nisu „naše“. Ispravile bi me brzo da pročitaju ovo. Ne ne, nisu one više Hrvatice. Trebala sam odmah znati po frižideru! Nek ih acqua italiana nosi :)

Kako god, nema udava do naših, hrvatskih udava :) Domaćeg hrvatskog udava ni hektolitri acque italiane ne mogu potopiti. Provjereno.

<	siječanj, 2012
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Komentari da/ne?