Nike Furiosa

subota, 05.05.2012.

Neizgovorene riječi

Vani je rominjala kiša, a ljubičastosivi oblaci tamnili su malo po malo, sve do jedne ravne linije koja često znači neku vrstu mraka.

Na lijevom kažiprstu lak u nijansi Tangerine fatal otkrhnuo se dok sam nervozno grebala po stolu med koji je skliznuo s ruba šalice čaja.


Prijepodne sam gledala u kišu i jela sendvič koji mi je dao ljubazan čovjek i sjetila sam se one večeri kad sam prvi put vozila staru metaliksivu Hondu koju mi je posudio brat.

U ključnim sam trenucima uvijek umorna. Obukla sam bordo dolčevitu i na vrat, u vremenu prije prije SJP, zakačila bordo ružu koja se idealno uklapala. Bilo je to vrijeme kad se nitko nije usudio staviti velike roze leptire na uši, bordo ružu na majicu, kupiti tirkizno odijelo ili bijele hlače s crvenim ružama. Imala sam doduše obične crne hlače, večerati nisam stigla, ali sam uspjela napraviti sendvič s pršutom i sirom i zamotati ga u salvetu.
Pokupila sam te malo poslije 9 sati navečer. Bilo nam je logično da na mjesto do kojeg nam treba 5 minuta dođemo sat vremena ranije. I tad je dakle padala kiša i ja sam jela sendvič u autu na mračnom parkingu disko kluba. Ti si otvorio prozor i pušio.
Kao i obično, između nas nije bilo ničeg konkretnog. Bilo je puno više od toga.
Pričao si o svojoj curi koja te ostavila zbog jednog umišljenog pisca i ja sam ti rekla da je to skroz u redu kad si bio odabrao nju umjesto mene, no uporno si tvrdio da je sve to odjednom plod moje mašte jer sam kapetan koji drži predavanje poslije bitke, a ja sam ti rekla da ako ništa drugo, svoj brod ne bih ostavila da potone zbog bilo kojeg drugog broda, a kamoli onog kojem havarija tako i tako ne gine. Pitao si me moram li baš o brodovima jer ti ih je puna kapa, kao i mora kad te zadesi tura od 6 mjeseci, a onda sam slično objasnila preko plodova trule voćke na što si zapalio još jednu cigaretu. I rekao nešto što me zabarikadiralo do kraja života.
U separeu svima je bila najprirodnija stvar da sjedim baš kraj tebe. A što se mene tiče, sjedio si kraj mene jer si bio najzanimljiviji.
Gledajući danas u ljubičastosive oblake koji su svakim trenutkom tamnili bilo je kao da gledam tvoje raspoloženje. No, ako je išta neupitno, onda je to da super funkcioniram kad je nevera i to je ona bitna razlika u odnosu na sve druge lijepe, pametne, zanimljive žene.

Primijetila sam odavno da se kačiš na oštre replike ne pretjerano privlačnih žena kojima udijeliš iskren osmjeh. Jednom te administrativna tajnica u firmi bocnula da bi bio red da se ošišaš, ne znajući da si upravo i mislio otići do brice. Vidjevši te slijedeći dan umislila je da je utjecala na tebe, komentirajući da bi još jedan centimetar manje bilo idealno, a ti si joj odgovorio – To ti je sve što možeš dobiti od mene, naravno, što se frizure tiče. Ona se zacrvenila, ti si joj namignuo, a ja... ja se toga često sjetim, pa i te večeri u separeu. I večeras dok pljušti kiša.

Mislio si da je tajnici to puno značilo, a i bio si u pravu. Pričala mi je da ide na salsu i da će te na nekom domjenku probati pridobiti da plešeš s njom.

Tvoje koljeno opušteno prislonjeno uz moje, ispod stola. Votka s limunom, samo jedna jer vozim i onda coca-cola. Palio si jednu za drugom, a iza ponoći krenuli su stari domaći hitovi koje su uvijek puštali u disku, a rulja se redovito otkidala na njih – Iza ponoći, Tek je 12 sati, Hajde da ludujemo. Rođak mi je prišapnuo mislim li s tobom ozbiljno jer da je evidentno da nešto mutimo i da je ta muljaža dosegnula neki vrhunac, bar u očima „nepristranih promatrača“.

Znala sam da je ta večer presudna i da će se što god da odlučim i ostvariti. Pričali smo o glupostima dok smo paralelno mislima vodili puno intimniji razgovor.

Kopali smo jedan drugome po mislima dakle, osjećaji su kod nas uvijek bili neupitni.
Kao i problem s jetrama. Išli bismo jedan drugome prečesto na jetru.
-Čitala sam da je Strijelcima upravo taj organ najslabiji, kao da su željeli reći da su Strijelci valjda slabi na alkohol zbog hedonizma, ali i depresije koja spuca kad se najmanje nadamo, a alkohol uništava jetru.. ima smisla.. iako koliko pušiš, mogla bi ti slabija biti pluća.
- Ne budi tako pesimistična, Strijelci su optimisti, bilo bi nam divno. Doslovno reci riječ i napraviti ću baš sve. Znam da zvuči ONO... ali umoran sam da tražim normalniju frazu koja bi značila isto ovo.
- Nije poanta u tome da mi nudiš sve, ja volim ovaj naš odnos koji je nedovršen, nerealiziran, a upravo je savršen, mi smo ljudi koji se kuže bez priče, iako je jako zanimljivo pričati s tobom.
- Jel' se sjećaš kad sam šutio, a ti si bila kod mene, skockana i pričala si mi 45 minuta, a ja sam samo buljio u panoramu na 3. Programu i kad si bijesna izletjela vani i na stepeništu srela mog oca? Kako se ne bih sjećala, imala sam na sebi crne uske hlače, smeđu majicu na špaline, smeđe sandale s punom petom i brdom remenčića.
– I crni lak na noktima.
–Da, i crni lak. I bio je osmi misec, vruće ko u Sahari, oko 1 popodne, kasnila sam doma na ručak.
– E pa tata me pita da jel' dobro skužija da jedna plava cura plačući izlazi iz našeg stana.
– To je prvi i zadnji put da sam ga vidjela u životu. Imao je sijedu kosu i brkove, košulju i djelovao mi je umoran.
– Rekao sam mu da garant nisi plakala, ali da ti lice izgleda slično kad si ljuta. A on na to da sam budala.
– Pa ono, tad si baš bio budala. O čemu si razmišljao dok sam ja pričala i pričala?
– O tome kad ćeš završiti s pričom i otići ća.
– Haha, koliko ja samo mogu mliti i mliti.
– Upravo to. I to onda kad ne triba. Jer počeo sam razmišljati dobro. Kako si ti super cura, kako smo sto zgoda i izlazaka na kojima smo se slučajno sreli tako ispunjeno proveli. Kako mrzim kad mi ružno odbrusiš. Kako volim kako barataš sa svima oko sebe i kako se jednostavno ne mogu zamisliti da smo skupa, kako nas ne vidim kao neki par koji će ići po svadbama, krstitkama, roštiljadama, kako nismo kompatibilni za društvene aktivnosti ako se pojavljujemo formalno skupa. Kako je tebe sram mene, a mene tebe. Kako me strah da mi ne skresaš nešto pred svima i toga da se u tom trenu okrenem i ostavim te samu pred svima, suzdržavajući se da ti ne opalim trisku. Kako mislim da smo super neki par, ali ovako, misaono, ovako kako sad pričamo preko misli dok trešti ova što iza ponoći traži osvetu, a dok tvoj glas priča o tajnici koja ide na salsu i zamišlja kako pijem s njom bijelo vino i šapućem na uho da je žena mog života. I ok, dobro bismo se mi slagali i fizički u 4 zida, ali na van... Ali da ne skrenem s teme, bilo bi glupo da ne pokušamo, zadnjih sam godina na brodu puno razmišljao i unatoč barikadama kod tebe i mene .....

Na spomen barikada zatvorila sam oči, glave i dalje lagano prislonjene na tvoje rame, isključila tok misli i svjesno prekinula misaonu komunikaciju.
Otišla sam na podij i zaplesala, a ti si ostao u separeu. Kad su nam se slučajno okrznule misli, pitao si me jesam li sigurna.
Pokušavala sam ne misliti na išta. Nikada mi nije bio problem misliti niti reći ono što hoću, neću, ono što želim ili ne želim.
Ta je večer bila iznimka. Odlaskom na podij, već sam osijećala ogromnu prazninu, crnu rupu koja me žderala od glave do pete.
Kad je sve bilo gotovo, odvezla sam te kući bez da smo izmijenili ijednu riječ.
Stigao mi je sms nekoliko sati poslije - Mi smo cirkus svoje vrste.

Desetak godina poslije, puštajući tu i tamo neku informaciju da dopre do mene, znam da si u svim društvenim sferama realiziran čovjek.
U svim onim sferama za koje sam bila najlošiji kandidat.
Osjećajući što mi govoriš onu večer, priznajem da si bio u pravu što se vanjskog života tiče - sa mnom ne bi bio ni na trećini puta.
Je li moja intuicija zapravo spasila mene ili tebe?

Još tu i tamo ti pošaljem neku svoju misao koja putuje preko oceana i oceana, nekad je zadržiš za sebe, nekad je vratiš natrag bez komentara, ali malo drukčije zapakiranu... moju misao u oblačiću, ali obojanu lavandom, namirisanu limunom ili u obliku sunca. Rijetko mi pošalješ i neku svoju.
Putuju one nekad mjesecima. Imam osjećaj da si ih šaljemo preko nevidljivih goluba pismonoša.
U oluji neke se i zametnu, iako ću vjerovati ipak da sve uspiju pronaći svoj put.

Ležim na krevetu okružena časopisima i knjigama, jedem pomfrit, kisele krastavce i pijem coca-colu s kriškama limuna. Više od desetak minuta ne registriram kako „čitam“ članak od pola stranice na temu koliko je ukupno kila izgubilo nekoliko naših „poznatih“ žena.
Otvaram prozor i gasim svjetlo.
Doprijelo mi je do mozga.

Ove večeri jedna je tvoja misao stigla iznenadno s kišom.

srijeda, 11.04.2012.

Ožujske crtice jednog dana

Ujutro, malo prije 6, jedna umorna ženica proviri iz svog kioska s novinama sa socijalističkim štihom.
Pitanje je vremena kad će na njegovom mjestu iskrsnuti jedan od dva najveća lanca kioska.
Oronule lokne na poludugoj, tamnoj kosi, izraženi podočnjaci, u jednoj ruci cigareta, u drugoj velika žuta šalica s kavom.
Nikako ne mogu zamisliti da je u šalici čaj.
I po najvećoj zimi oko te je ure bila ispred kioskića, zabundana do vrata.
Nekad mi se čini, da smo u to doba na cesti samo ja, ona i dostavni kamioni.
Primijetila je kako joj uputim pogled iz auta, ali to nije promijenilo svejednost na njezinu licu.

Žuti me papirić u sandučiću poslao na izlet do pošte.
Znala sam da su to moje novine doputovale s druge strane svijeta.
U današnje je vrijeme sigurnije da ih vrate u poštanski ured nego da ih „posudi i nikad ne vrati“ dokona prodavačica.
Dokona je prodavačica prisvojila pravo na korištenje haustora pa u njemu puši, ispija kavu, vodi vrlo zanimljive privatne razgovore, pogledavajući preko oka gleda li je ljubavnik iz dućana do njezinog, jedno dvadesetak godina stariji od nje.
Njegovana je, lijepa, našminkana, u pripijenim suknjama i štiklama s kosom podignutom u konjski rep.
Prodaje upaljače, setove za manikuru u kožnim futrolicama, no-name naočale i staromodne torbe.
Nikad nisam vidjela mušteriju u tom dućanu.

Bacam pogled u jedan od malih i starih frizerskih salona za muškarce, zabačen u uličici gdje je plava frizerka škarama šišala jednu sijedu glavu.
Traperice je uvukla u široke bež čizme na petu i nisam se mogla ne zapitati je li joj vruće.
Naime, vrućina vani omogućuje prijelaz iz kaputa u tanku majicu i čini moju kožnu jaknu kao i prekrasan satenski baloner s mašnama definitivnim viškom u ionako prekrcanoj garderobi.
Jel' normalna ova silina „ljudi“ oko mene kojima je 10 dana snijega bilo PREVIŠE I NISU TO VIŠE MOGLI IZDRŽATI, a ne vide da je 25°C u jedan ožujski dan samo naznaka paklenog ljeta koje će vrlo vjerojatno početi već u svibnju?

Šetam se tako prema doma, suhog grla, kuhajući se u jakni i tegleći bunt časopisa.
Na obližnjim klupicama sjede ljudi, a stazom uz park ide horda baba, roditelja s djecom i psima.

Dvije su stare bakice pričale o tome kako bi bilo lijepo sjesti i popiti cappuccino.
Da nije tako skupo.
Jedna od njih gurala je kolica iz kojih je cijelim putem vrištalo dijete.
Prebrojale su kune i odlučile da će kavu popiti doma.

Na klupici s desne strane, moj se pogled sudario s pogledom žene kojoj je u tome trenutku zazvonio mobitel i to zvukom koji sam ja namjestila da mi bude alarm.
Razdragano se nasmijala.
Cirkon na zube danas ne stavljaju više ni starlete.
Tako sam barem pročitala u novinama.

Zgodan frajer koji me podsjetio na jednog frajera kojeg sam znala, opušteno se raširio na klupi, a njegova mu je cura živopisno objašnjavala „neke stvari“, dok je u krilu držala debelu skriptu s naslovom potcrtanim zelenim markerom.
Ja kad učim volim kombinaciju zelene i ljubičaste.

Razmišljam da nazovem prijateljicu da izađe 10 minuta na kavu.
Ipak neću, jer će reći da kuha ručak i da je umorna i gladna.
Spontanost je postala nepoznanicom X.

Zbog žeđi, posustala sam kod Konzuma, ali vidjevši red, odlučila ipak nastaviti.
U pustinji ne bih izdržala niti 5 minuta.

Stvari koje nije zgodno za vidjeti uočite usred bijela dana.
Ako se udana gospođa ne libi držati za ruke s oženjenim gospodinom naočigled društva koje ih dobro poznaje, zar sam ja ta koja u danom trenutku treba otkloniti pogled?
Prođem ih i sjednem u kafić.
Leđa sam okrenula tramvaju samo zato što je manje opasan od ljudi.

Sasvim slučajno saznajem kako je na dan mog rođenja, rođen još netko.

Jednog sunčanog, jesenskog dana prije 14 godina, na papirić sam napisala očekivanja na koja, suprotno planiranom, nisam zaboravila, iako je papirić u međuvremenu izgubljen.

Zabrinjava me što neke ljude razumijem, a ne bih trebala.

U paralelnom svemiru moj je život krenuo sasvim drugim smjerom.

subota, 10.03.2012.

Što bi bilo, da je bilo...

U trenucima kad imam potrebu istresti razmišljanja iz sebe, nađe se tu svega i svačega.
Jedna od najčešćih mislih vezana je za manje „što bi bilo kad bi bilo“, a više za „što bi bilo, da je bilo“. Moj stalni čitatelj D.D. samozvani Babun već je komentirao više puta moju „zaluđenost“ momentima iz prošlosti upuštajući se usput u profiliranje moje ličnosti,tako da njemu nije strano što me zabavljaju misli o tome što se moglo dogoditi nekad davno da su se karte života dotičnim osobama ili samoj sebi drukčije posložile.

Razmišljam ja tako što bi bilo da Meryl Streep onog jutra kad je imala prijemni iz prava na Yaleu nije zaspala? Valjda se sudbina odlučila umiješati i zamolila budilicu da to jutro ipak ne pozvoni u namješteno vrijeme ili su se možda u Merylinoj glavi odvijale igre i svađe njezine podsvjesti kad je netko od ida, ega i superega pobijedio i naredio ostalima da puste curu da spava kladeći se međusobno da ima nešto što sama više želi i u čemu će biti briljantnija negoli u pravu.
Sigurna sam u to da bi Meryl bila vrhunska pravnica. Ali još sam sigurnija u to da bi tada njezina briljantnost bila poznata vrlo malom broju ljudi. Tko zna, doduše, možda bi dogurala i do predsjednice SAD-a pa bi možda i bila poznata i napravila nešto fantastično za cijelu ljudsku povijest, ali nekako mi je vjerojatnije da bi je u tom naumu netko tko pod raznoraznim krinkama „dobrote za čovječanstvo“ brije na dijametralno suprotne vrijednosti, spriječio u tome.

Povukla sam naravno paralelu sa sobom pa se priupitala što bi bilo da sam ja zakasnila na prijemni na pravo.
O da, možda bih se i ja danas šepurila crvenim tepihom i možda dobijala Oscar iz ruku, recimo, Brad Pitta dok bi me Angelina iz prvog reda gledala ispod oka.
A Brad Pitt bi naravno bio oduševljen ne samo mojom pojavom i prorezom na haljini, već i mojim neodoljivim karakterom, što je puno važnije.
Na kraju krajeva, možda mu Angelina ne bi bila ni u planu da je mene upoznao?
Ha ha, ok, sumnjam da bi to išlo nekako tim redom, vjerojatno bih dobila slom živaca što sam propustila rok za upis i molila Boga da i na jesenskom roku ostane slobodnih mjesta.
No ipak... pitanje na koji nikad neću saznati odgovor i to je zapravo ono što mi je uzbudljivo u ovoj igri „što bi bilo“.

Što bi bilo da Edward VIII nije zbog ljubavi prema američkoj razvedenici, kako su je nazivali i nazivaju dan danas, Wallis Simpson abdicirao pa da krunu nije preuzeo njegov brat?
Piše tako da je kraljica Elizabeta tada imala 13 godina i odmah shvatila što to zapravo znači te krenula s poukama iz britanskog Ustava, povijesti, zemljopisa i još mnogih predmeta pripremajući se za svoju veliku ulogu. Njezina joj je sestra Margaret tada tužno rekla – Jadnice!, aludirajući na sve što je čeka, a znajući da je Elizabeta oduvijek sanjala o tome da kao velika živi poput dame na velikom imanju, okružena psima i konjima.
Zgodno je pisalo u tom članku da se u trenutku kad je umro njezin otac ona nalazila na bračnom putovanju i da se upravo bila popentrala na stablo s fotoaparatom da slika neke životinje. Na stablo se popela kao princeza, a sišla kao kraljica. I meni je to baš zvučalo cool.

Istini za volju, ne vjerujem da bi puno drukčije bilo za ljude u svijetu da njezin ujak nije abdicirao i da ona nikad nije postala kraljica. Ali zato vjerujem da bi za nju bilo itekako drukčije. Ne bi morala na dan krunidbe odreći se prezimena svog muža i to u svoje ime i ime svoje djece te uzeti prezime Windsor. A njezin muž ne bi komentirao da je jedini muškarac u zemlji koji ne može rođenoj djeci dati prezime kukajući da se osjeća kao glupa ameba.
Od tog dana, sve je osim njezine glavne uloge palo u drugi plan.
- Dužnost prije svega. Majčinska ljubav mora čekati privatnost doma, komentirao je spiker trenutak kad je Elizabeta vraćajući se s jednog putovanja sina ovlaš poljubila u tjeme.

Hodala sam tako prema aerobic centru, umorna, ali odlučna da ne smijem odustati i zavaliti se na krevet, uostalom i platila sam cijelu mjesečnu članarinu. Bila sam gladna i na putu prema dvorani uzela sam netom ispečene slane fornette punjene sirom. Da me vidi trenerica, zgrozila bi se. Njezin je ručak velika jabuka, u njoj samoj je negdje 45 do 48 kila, a pogled koji mi upućuje svaki put kad se ne mogu okrenuti u (nisam sigurna jel' termin ispravan) „roll over“ odlučim zaboraviti instant nakon što mi ga uputi jer eto ... ja zaista idem vježbati najviše zbog kralježnice.
To što nisam izgubila ni kilu otkad idem (tko zna možda sma i dobila koju), ne smatram brodolomom života. Iako gubitak kila ne bi bio naodmet. Manje me bole leđa i sretna sam zbog toga. Njoj sam valjda na sramotu. Sve ostale upućuje kako da smršaju, a bome ne znam kako se to nije usudila reći i meni. Valjda je (ispravno) zaključila da se ne bi najbolje provela. No kako god, prije ulaska u dvoranu, malo sam pomirisala osjeti li se miris fornetta i ušla unutra. Prije nego smo počeli, opet je spomenula kako nije ni ručala i otvorila malo pakiranje ice coffee jer joj je pao šećer. Otpila je valjda gutljajčić (da joj traje do večere), namrštila čelo i pitala – Hm... kao da osjetim neko lisnato... ili fornette? Jel netko možda od vas donio sa sobom fornette, lisnato...bilo što? Pogledala je u mene. Slegnula sam ramenima i odmahnula glavom. Nisam ni lagala, fornette nisam donijela sa sobom.
– Ali imam čokoladu sa sobom.
Zakolutala je očima. – Ne, ne..baš mi miriše nešto, al ok. Idemo dalje.
Što bi bilo da se moja trenerica odlučila baviti nečim drugim?

Vraćajući se, svratila sam u Dionu, onako razbarušene frizure. Gazirani ISO sport, jupi. Onaj negazirani mi je užas. Blagajnica od nekih 45 godina s prekrasnom frizurom. Plava kosa, frizura ala Kleopatra, šiške naprijed i ravno šišana, nenapadno isfeniranih krajeva i lijepo našminkana. Kad se stigla tako lijepo našminkati, a da još traje? Divila sma se crtama oko njezinih očiju misleći se, a što bi bilo da je ona pravnica? A ja, ako se ujutro i uspijem našminkati, imam osjećaj da to sve nestane za 2 sata. Prema njezinom izgledu, držanju, ali i ljubaznosti – mogla bi žena biti, ne znam, recimo sutkinja. Da je vidim na cesti, svakako ne bi pomislila da je blagajnica u Dioni. Što bi bilo da je ta žena završila Pravni fakultet? Bi li bila vrhunska pravnica ili jedna od onih ja-sam-bolja-od-drugih-jer-sam-pravnica ?

Kad se kraljica Elizabeta udavala, među darovima koje je primila našlo se i 148 pari čarapa, 16 spavaćica, 500 limenki ananasa i ušećerenih badema. Zapitala sam se čak i to – kad je i da li je sama potrošila te čarape, jesu li bile od materijala i u boji koje se joj se sviđale ili ih je dala dalje, kao reciklirane poklone. I što ne bi bila dobra fora nekome danas doći na vjenčanje i pokloniti konzervu ananasa uz poruku – ako je bilo dobro za kraljicu Elizabetu, bit će i za vas. Bojim se da moja šala ne bi bila shvaćena. Čak ni da konzervu isparznim pa u nju stavim novac ili možda neki nakit. Pitanje je bi li limenku samo šutnuli bez da je i otovore.
OK, vodila bih ja računa o tome, napisala bih im- obavezno otvoriti! No opet...

Što bi bilo da sam jedne daaavne nedjelje 2000. godine odlučila ostati doma, piti kavu, doručkovati, učiti? A ne otići na misu pa na pizzu s J.? Da li bih ikad srela svoju srodnu dušu? Ah da, kako sam zaboravila – vjerojatno bih bila u Hollywoodu i primala Oscara, u najmanju ruku bila nova Meryl. Ali kolika je vjerojatnost da bih imala nekoga s kojim sam ono što jesam?

Zanimljiva je to igrica koja budi maštu i popravlja raspoloženje. Legnite na plažu uz more ili na neku livadu. Ma ili jednostavno šetajte gradom ili se igrajte u glavi dok čekate red u banci ili pošti. Što bi bilo, da je bilo.
A možete i što bi bilo kad bi bilo.
Ovo drugo daje motiv ili materijal da pokušamo i realizirati neki san :)

nedjelja, 12.02.2012.

Razmišljam o tome kako mi, raskopčanoj na -20°C zima ne može ništa. Muče me samo neočišćene ceste i zaleđeni trotoari.
Jer moram gledati u pod, a na svaki mali poskliz, zavrti mi se u glavi.
Protiv hladnoće nemam ništa.
Svi trpaju Dalmatince u isti koš - kao, ne trpimo hladnoću.
Naviknutoj na buru, mogu samo reći da ja ne trpim snijeg kad se njime ne vlada kako treba.
I da nema kontinentalca kojeg sam upoznala, a koji nije kukao zbog hladnoće i dozivao proljeće i ljeto.

Auto mi se u sat vremena nije ugrijao "kako treba", ali svejedno mi je sako bio dovoljan. Dan poslije, u autobusu sam osijećala ugodnu hladnoću u kostima.
Kao dijete voljela sam bajku o snježnoj kaljici.

Danas sam kupila prekrasne marke Hrvatske pošte u obliku srca. Jednu je ljubazna gospođa sa šaltera nalijepila na moje rozo pismo za Danijelu, a s lijeve strane još dodatne naljepnice koje idu uz te marke – Nedostaješ mi! Volim te!

Nisam sladunjav tip, ali u tom trenutku pomislila sam da su te dvije naljepnice, slučajno odabrane, rekle sve ono što zaista mislim. Nekad se riječi ofucaju, od silne uporabe.

Srce mi skače zadnjih dana, a tlak koji je do nedavno bio nizak, postao je visok, nadam se samo privremeno. Osijećala sam se kao u transu.

Pospremanje po stanu i izvlačenje starih pisama u kojima je istinski život i riječi koje uzdrmaju srce. Pisma u velikoj kutiji na ruže najvrjednija su stvar koju imam. Zdravlje, ljubav, malo sreće ionako nisu stvari.
Rečenice moje bake, brata, mame, Danijele, Marine, Ivone, tate, djeda, ujne, svih s kime sam se dopisivala kad sam tek došla u Zagreb, večeras su mi rezale srce.

U jednom starom notesu narančaste boje bilježila sam „obaveze“ studentskih dana i zanimljivo je da sam gotovo pa mogla rekonstruirati pojedine dane.

Subota – ići u Miss Selfridge (kaput); 15:00 Ana – kava
Toga sam recimo dana kupila bež kaput s umjetnim krznom oko vrata u Miss Selfridgeu. Htjela sam crni, ali su bili rasprodani, osim najmanjeg broja pa sam odabrala ovaj.
Ana je poslije rekla da joj je ovaj kupljeni još i ljepši. Dobila sam ga u prekrasnoj rozoj vrećici. Materijal vrećica bio je puno kvalitetniji no danas.
Kavu smo pile u Argentini, ona sa šlagom (na koji su posipali čokoladne mrvice i to one prave – Kraševe), a ja kavu s toplim mlijekom s tim da su tad posluživali odvojeno kavu i uz nju mali vrčić s mlijekom.
Obavezno neki keks ili piškota uz piće.

Sva su ta pisma i fotografije koje sam izdvojila iz albuma kao „ružne“ zapravo prekrasne.
Gledam u taj neki život prije kao u ogledalo sa zamrznutom slikom onakve kakva sam bila.
U duši sam ostala ista, tako mi se čini.
No definitivno u nekim sam segmentima postala osoba kakva nisam željela biti.
Nije mi bed to priznati, dapače. Želim s tim izaći na kraj i popraviti to jer je riječ o stvarima koje se mogu popraviti.

Sjedila sam u 5:20 na kolodvoru jer sam taj dan došla prerano na bus, u strahu od snijega.
Gledala sam ono malo ljudi koji bi prošli kraj mene, a na licima im priče sve tužnije jedna od druge.
Palo mi je na pamet da sam davno jedne noći bila na kolodvoru i iako sam bila svjesna tužnih sudbina drugih ljudi koji su se tamo, umorni zatekli u prolazu, u čekanju, osijećala sma se poletno i živo jer „jednog će dana biti sve bolje“.. Tada sam obično izvadila neki časopis i čitala, a ovog jutra prije par dana zapitala sam se vidi li netko na mom licu tužnu priču?

I da, nije do outfita, do torbe, toplih čizama i jakete do poda. Licem sam to jutro emitirala tugu. Iako sam sretnija negoli sam bila prije nekoliko mjeseci kad sam bila bez posla i počela čak sumnjati hoću li ga ikad i dobiti. Ako ništa drugo, posao mi mami osmjeh na lice :)

Ustala sam se sa stolice i pošla ususret Japancu koji je zbunjeno gledao u kartu pa po zraku, pretpostavljajući da traži gdje je broj perona. Japanac u tako rano jutro može ići samo u jednom smjeru – Plitvice. Znala sam da će vozač poludjeti „jer zbog njega sad mora do Plitvica“, iako su Plitvice formalni dio njegovog redovnog voznog reda. No realizacija istog ovisi o (samo)volji vozača.
Pitala sma ga treba li mu pomoć i objasnila da taj bus dođe malo kasnije na peron i da je dolje dosta hladno pa neka pričeka još nekoliko minuta gore gdje je toplije.

Nasmiješila sam se jer dok radim nešto korisno, emitiranje tuge vjerojatno prestane. U autobusu ga je, očekivano, šofer proglasio Kinezom, a onda je još tralalirao da što će ovaj sad u Plitvicama kad je -20, a snijega ima metaripo.
- Palo je još snijega da zajebe Kineze. Hahahaha.
Smijao se skupa s jednom od redovnih putnica. E da, baš je zato pao snijeg. Jer je Japanac odlučio posjetiti Plitvice.
Komentirala sam poslije Danijelu, što da je neki student iz Plitvica čekao taj autobus na hladnoći da ode do recimo Splita i računao na njega? Ili pri povratku tog busa, kad su mu Plitvice također u itineraru, a student ide za Zagreb? A ovaj lijepo tamo ni ne stane - jer mu se ne da / nema trenutno putnika za tamo, a ovako će uštediti 10 minuta za popiti kavu u nekoj birtiji usput. (I to je još super ako popije samo kavu bez popratnih žestica.)
Zapravo sam sama zaključila pitanje komentarom - kad si jadan, jadan si. Nema ti pomoći.

Gorske službe pronašle su u jednoj spilji čovjeka koji tako živi već 10 godina i ne da se odvući „na sigurno“. Meni se čini da je on gore poprilično siguran.

Euforija oko snijega i hladnoće totalno me sablažnjava – do jučer su svi plakali da je nenormalno da su temperature oko 10°C. A danas jedva čekaju proljeće i plus 40 kad će plakati da ni to nije normalno.
I inače su vijesti totalno bezvezne i loše koncipirane, ali s obzirom na to da već desetak dana melju o snijegu, samo o snijegu i opet o snijegu – pitam se jesmo li potajno postali Sjevernom Korejom pa da nema nikakvih tema, a ni većih problema od onog što je plasirano u novinama.
A to je trenutno nesretni snijeg.
OK, tu je i još četa novinara pred splitskom bolnicom koji se smrzavaju čekajući da Severina rodi, ali bojim se da će i to pasti u drugi plan.

Čaj od kamilice i mente i čajni kolačići, još poneko pismo koje ću nasumice izvući bit će zaslužni za možda pokoju suzu, štrecaj u srcu, ali i ljepši san.
Želim da moje lice svima emitira ljepotu trenutka s pomalo dječje naivnosti, kao nekad prije.

nedjelja, 29.01.2012.

Gdje je nestao onaj tvoj osmjeh?

Taman s pogledom prema banu Jelačiću, s rukama iza leđa, stoji Stjepan Radić savjetujući nas svaki dan, izliven onako u bronci, da ne srljamo ko guske u maglu.
No, hrpa željeza, hrpa je željeza.
Baš kao što vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad, tako i guske ostaju guske.
Nema Boga koji valjda to može promijeniti.
Zastala sam malo kraj Stjepana, stavila na postolje kipa netom kupljene novine i Illy kavu koju fantastično naprave (čak i za van) konobari kino-kafića Grič, pomiješala šećer, stavila poklopac i krenula prema svojoj omiljenoj knjižnici.

Dan je bio bistro hladan. Kad kažem bistro hladan znači da je bilo hladno, ali ugodno hladno. Zimski hladno. Većina ljudi voli toplinu, ali meni hladnoća bistri mozak. Možda ga malo ohladi, kao i krv pa sam u stanju hladnokrvnije razmišljati no tijekom ostalih godišnjih doba.
Grozna vrućina koju sam trpila ne samo u svibnju, lipnju, srpnju, kolovozu, već i cijelom rujnu prošle godine, izludila me je.

Više od vrućine izluđuju me ljudi. Ne mogu to opisati, ali osijećam da u sebi imam neki detektor i detektiram laži, lažno izrečene želje, lažno zaželjeno sve najbolje drugim ljudima.
Osijećam kako ljepotu grada – svog rodnog, ovog u kojem živim, a valjda i svakog drugog, nagrđuje lažnost ljudi, lažnost života.

Rekla si da ga voliš, ali misliš na nekog drugog. Rekla si da želiš živjeti svoj život bez da te koče očekivanja obitelji i okoline, ali požrtvovno odlaziš na obiteljska okupljanja i ručkove koliko god da se kasnije osijećaš loše. Nisi majčinski tip, ne voliš djecu, ne znaš što bi ni kud bi sama sa sobom, ali trudna si ... jer uskoro će biti prekasno. Udat ćeš se, jer to je jedino u čemu nećeš kiksati. Željela si vjenčanje samo s kumovima, ali broj pozivnica koje se tiskaju već se popeo na preko 100. Da. Bila si na sajmu vjenčanja, jer su to htjele tvoja mama i sestra. Imat ćeš ljiljane, bacat ćeš buket i podvezicu, a kad je bal- nek je maskembal pa će biti i tamburaša. Haljina će na kraju biti svijetla – boja šampanjca, starinskog štiha, možda čak i bijela, iako si godinama zamišljala kako se pojavljuješ pred matičarem u YSL bijelom odijelu, ružu boje vina, zalizanoj punđi. Ispod sakoa, naravno, nemaš ništa. Želiš taj dan biti nešto alla Angelina Jolie u svojim ludim danima.

No i Angelina ima šestero dičurlije danas.

- Ljudi se mijenjaju, znaš. Odrastaju, postaju ozbiljniji. Shvate neke stvari.
Dok to pričaš, gledaš u jednu točku u kafiću, osjećam se odjednom nemoćno jer ne mogu opisati besciljnost koja je cijelo vrijeme u zraku.
Uvjeravajući mene, uvjeravaš sebe.
A imala si tako prekrasan osmjeh nekad.

Oko mene su ljudi koji su lažni. Koji su se nekada i pitali, ali više čak niti to.
Što se krije tamo negdje... iza duge koju su sanjali kao djeca.

Prije nekoliko subota nosila sam knjige koje nam više ne trebaju, a za koje nismo ni emotivno vezani u knjižnicu. Da stavim u košaru za „besplatne primjerke“ pa će možda nekome dobro doći. Na putu tamo, vidjela sam čovjeka koji svaki dan stoji na ulazu odnosno izlazu jednog prolaza između zgrada. Svaki dan uredno raspostrane knjige koje dotegli tamo. Nisam nikad vidjela da ih je netko kupio. Nisam doduše ni duže promatrala njegovu „prodavaonicu“ nasred ceste.
Zastala sam jer sam se sjetila da imam dvije knjige koje teško da će netko iz knjižnice uzeti. Stručne knjige iz elektrotehnike, jedna iz '86., a druga iz '89. Tvrdog svijetlosivog uveza. Palo mi je na pamet da dam čovjeku koji je s posebnom pozornošću upravo slagao svoje knjige na pod.
- Izvrsno! Najprije ću sam prelistati te knjige, iako sam ih daaavno daaavno i nekoliko puta dobro pročitao. Znate, ja sam završio elektrotehniku.
Nasmiješio mi se, a nedostajao mu je pokoji zub. Zahvalio mi se, a ja sam se uputila prema knjižnici.
A onda vratila natrag. I dala mu sve preostale knjige. Svi nastavci Harry Pottera na engleskom. Možda bi to čak mogao i prodati?
I nekako se nadam da hoće.

Svatko od nas ima svoju priču. Prodavač starih, rabljenih knjiga na ulazu u jedan prolaz. Prodavačica koja mi fantastično nareže mortadelu s maslinama. Gospođa iz fotokopiraonice koja mi je dala izvrstan popust. Žena na pijaci koja prodaje prekrasne naranče i limune.

Ljudi koji nikad nisu dobili priliku raditi posao koji su željeli raditi. Za koji su se školovali, ili ne.
Jer su u nekom davnom vremenu aktom ondašnje vlasti bio proglašeni državnim neprijateljima (kad im je vrlo vjerojatno bila konfisciran i bokunić stana ili zemlje koji su imali) pa su živjeli i umrli u neimaštini ili otišli van zemlje i radili teške fizičke poslove pokušavajući se izboriti za (bolji) život.
Jer su u neko drugo doba također bili nepodobni.
Jer su zbog nekih osobnih nedostataka, invaliditeta ili bolesti, ove-one orjentacije, ovog-onog porijekla bili neželjeni.
Jer su bili sami na svijetu bez ikoga tko bi ih gurao.
Jer su odlučili biti svoji. A na žalost to je u mnogim slučajevima značilo i biti sami. Biti usamljeni.

Kad umataš poklon, to mora biti baš onako kako si zamislila. Ljubičasti celofan, mašna boje lavande i mali cvjetić u obliku jorgovana. Sve ostao bilo bi neprikladno. Hoćeš sliku koja će ići uz zahvalnicu za goste pred kraj večeri, iza gulaša, ali prije torte? Crno-bijela, ti i on fotografirani ispod fenjera u polumraku na mjestu gdje ste se prvi put šetali.
– Ali koga briga, pa ionako ti srce titra samo kad vidiš Znaš Već Koga, a ne tvog budućeg.
– Red je red.
– Aha, nek on misli da je najposebnija osoba u tvom životu, kad ti već znaš da nije.
Odmahuješ rukom, vjerojatno sam samo ljubomorna.

Pijem čaj i razmišljam da li da zamirišem stan tortom od naranče ili „Monte“ tortom čija je krema od bijele čokolade, a glazura od crne.
Nazvao me brat i rekao da je u tavanu pronašao 20 vreća punih stare odjeće i knjiga.
Mislim da znam kamo ću s knjigama.

Osmjehnem se osjmehom kakav si ti izgubila.
Negdje između pokušaja da slijediš svoje snove i pokušaja da budeš ono što jesi.

Strah od boli, gladi, neimaštine gadna je stvar.
Strah od samoće još je gori jer pretvara ljude u guske.
Sasvim je svejedno stoje li na mjestu ili idu u maglu – jer štogod da rade, nije njihova volja.

subota, 14.01.2012.

Carpe diem. Aut?

M.Aldrige, Vogue Italia, marzo 2009

Uvijek su me fascinirali profesori iz američkih filmova ili popularnih tinejđerskih serija. Počevši od Michaela Douglasa koji je s nesretnim Carpe diem zarazio valjda pola svijeta. Među njima, najdraži su mi oni koji kažu:
- Carpe diem! To na latinskom znači iskoristi dan! Iako latinski u životu nisu otvorili, no naglašavanjem da je riječ o latinskom, bez da ih je itko išta pitao, zapravo najviše otkrivaju o crtama svoje ličnosti, a da valjda ni sami toga nisu svjesni.
Da je više takvih filmova, pjevali bi ljudi na latinskom.
Proturječnost se javlja kad te iste ljude upitaš jesu li učili latinski, a oni onako bahato odbruse da nisu jer od toga ionako nema koristi kad je latinski mrtav jezik. (Jednom mi je čak frajer koji igra World of Warcraft najmanje 12 sati na dan, kad sam mu pričala da sam volila latinski, rekao da ne radi ni ne uči ništa što je nekorisno. Sapienti sat?) Na to samo što ne izustim kako imam pohvalnicu s državnog natjecanja iz latinskog, samo da ih izazovem na verbalni dvoboj u kojem bih rado istresla koju latinsku, kompliciraniju od ove s dvije riječi koja najčešće krasi imena klubova, lounge barova, kafića. (Ako ništa drugo, oni ne bi ni skužili ako bih propustila neku riječ ili je krivo izgovorila :)
No nisam nikad vidila smisla u tome da ljudima koje to ne zanima, pričam o onome što MENE zanima i samo o onome što JA znam. Ne samo što je to vrlo egoistično, već je i nepristojno. Čak i kad su u pitanju i oni koji zaslužuju da im malo pametujem.
Za razliku od recimo jedne teatrologinje koja gnjavi ljude u KSETU na Septici o recenziji neke predstave koju je tako i tako vidjelo valjda sve skupa 100 ljudi u Hrvatskoj.

I uopće ne kuže da su na dvije rečenice koje su nesmisleno zaredom izgovorili, pobili sve ono što zapravo žele biti i potvrdili ono što zapravo jesu – uskogrudni, uskoumni, bahati malograđani.

Pa da mi nije draži od njih jedan pošteni seljak? Koji se ne srami onog što je. A onda je automatski i puno zanimljivija osoba za razgovor.

Ironično ili ako ste optimističnije i vedrije nastrojeni – onda neka bude smiješno to što nas tako kafić mami da provodeći vrijeme u njemu iskoristimo dan. A što je najbolje, zaista ima mjesta pa i ljudi u usporedbi s kojima je provođenje vremena cijeli dan u kafiću zaista dobro iskorišten dan.
U kafićima se često obave važne i korisne stvari. Neki sklapaju dogovore, sastanke, ljudi se druže i opuštaju. Ili samo piju svoju kavu i čitaju novine, knjigu ili čak pišu u miru - razgovori i glazba u kafićima kao pozadina, mogu biti vrlo inspirativni i motivirajući.
Odmor za dušu uvijek je koristan.

Da se vratim na ono što sam zapravo htjela reći. Profesori iz američkih filmova/serija. Oni su bili ti za kojima sam ja čeznula.
Naime, ako uzmem za primjer Beverly Hills.
Odjevne kombinacije Kelly i Donne bile su mrak za djevojčicu/tinejđerku moje dobi i mog imovinskog stanja. Ali to je bila samo odjeća.
Kuća na plaži i život s cimerima – također vrlo privlačno za tinejđerku. No riječ je opet bila samo o stanu i životu s prijateljima (usput, odmah smo suočeni i s brdom problema koje donosi zajednički život, nije to samo tulum od 0-24), a i računala sam da ću otići studirati pa da ću iskusiti jednog dana i takve čari.
Oni blesavi Walshovi – mama i tata Walsh koji su inzistirali da s djecom svako jutro doručkuju i večeraju i pričaju o školi i prijateljima na takav način da je proizlazilo kako su oni bili sigurni u to da poznaju svoju djecu samo jer su ih ispitivali svaki dan glupastim i iskreno, nevažnim pitanjima.
Kome su oni bili idealni roditelji (a bilo je takvih koji su ih idealizirali), good luck! Nadam se da su u međuvremenu promijenili mišljenje jer ako nisu... onda mi je žao jer danas su odrasli i vjerojatno od svoje obitelji žele pretvoriti dosadne, naporne i izvještačene Walshove.
Dakle, roditelji nisu bili ono što mi se sviđalo. Bome ni frajeri. Dylan je bio zanimljiv prvih par epizoda. Poslije se ponavljao i postao predvidljivo dosadan. Dop**dio mi je vrlo brzo i onaj njegov polunamršteni pogled zbog kojeg je dobio 3-4 valovite i duboke bore na čelu.

Profesori. Koji su redom svi bili do kraja posvećeni učenicima odnosno studentima. Prenošenje znanja, cilj da svoje učenike nauče razmišljati, da budu pošteni i ne prepisuju (ima jedna epizoda gdje je Steve prepisao test i oni od toga napravili cijelu epizodu i preispitivanje poštenja, a ja sam ostala u čudu jer... pa kod nas su oni koji nikad nisu prepisivali bili izopćeni – to sam na svojoj koži iskusila..), profesori kojima je bilo i privatno stalo do učenika. Ako bi primijetili da je netko popustio ili da je čudnog raspoloženja na satu, odmah bi ga pozivali na razgovor, pokušavali pomoći, pa i sam ravnatelj škole, na kraju karajeva.
Dok recimo ja svog ravnatelja valjda nisam nikad ni vidjela.
Nije mi čestitiao ni na jednom osvojenom mjestu na natjecanjima, ali što je bilo najbolje od svega – ja to nisam ni očekivala, mislila sam da je to normalno.

Profesori kojima je njihovo zanimanje ne posao nego poziv.

Znala sam da to ni u njihovim stvarnim školama vjerojatno nije tako. Da profesore boli briga za učenike. Svejedno, gledajući sve te serije, patila sam za profesorima koji će imati ljudskost, neće biti nadrkani da bi se zbog privatnih problema i frustracija iskaljivali na učenicima.
Na faksu je bilo još gore jer zbog velikog broja studenata, (ne)obaveznih predavanja na kojima se tako i tako izmjenjivalo nekoliko profesora s katedre, imala sam pogotovo feeling da ih baš briga za nas, a da ne kažem koliko su znali biti neugodni na ispitima te si dozvoljavali rušiti ljude uz neprilične i neugodne komentare.
Osim grupe od valjda dvadesetak studenata sa seminara i onih koji su hodočastili na konzultacije, često da postave neko bezvezno pitanje, ali zapravo s pametnim ciljem – da ih profesor zapamti i na ispitu prepozna – nisu imali uvid u to koliko smo se trudili naučiti gradivo, jesmo li lijeni ili vrijedni, kakvi smo mi to ljudi.
Osijećala sam se kao uljez.
Cijelo vrijeme svog fakulteta.

Ima nas brdo koji dan danas kad tramvajem prolazimo kraj famozne zgrade, okrenemo iz navike glavu na drugu stranu.

Jedna je poznanica, kad se nakon faksa zaposlila u školi, bila u šoku kad je čula razgovore profesora u zbornici.
- Nisu uopće pričali o učenicima, o predmetima, samo o plaćama, potplaćenosti, štrajku, kako im je sve teško i naporno, a bila sam u šoku kad sam vidila koliko su nepripremljeni i kako nisu ni otvorili nove knjige iz kojih bi trebali predavati učenicima gradivo. Rekli su mi da je sve to isto.

Danas, i ona je jedna od takvih. Potplaćena je, kaže, i nema smisla toliko se pripremati i „prenositi stečeno znanje“ za pišljivih 5 500 kn. Mašta o tome da piše svoju kolumnu popout Carrie Bradshaw i tako se oblači i živi, no plaća joj ne dostaje ni za jedne poštene cipele.
Rekla sam joj da njene želje nemaju veze s učenicima koji joj nisu za ništa krivi. Neka proba onda otići u NY i ostavriti svoj san, a vjerujem da na burzi ima još profesora engleskog jezika koji će možda biti još manje zainteresirani za taj posao, ali možda će biti upravo suprotno.

I inače mi je totalno nebulozno kad ljudi koji se zaposle u školi, Centru za socijalnu skrb, fakultetu, državnoj službi općenito, da bi na neki način bili u službi svog zvanja, to svoje radno mjsto prvenstveno procjenjuju kroz prizmu zarade.
To je doduše tema za sebe jer će mi samo za to trebati tri strane. I to ako se budem suzdržavala.

Posvećujem ovaj post dobrim profesorima, gdjegod bili.
Jer ima dobrih profesora. Ima časnih izuzetaka. Čak boljih od profesora iz američkih serija.
No na žalost, rijetko dođu do izražaja od galamdžija i ovih koji stalno kukaju. Jer oni samo rade svoj posao kojeg vole.
I želim da ih je više.
Jer je nejvjerojatno koliko pozitivno mogu utjecati na učenike, njihovo raspoloženje, način razmišljanja, utješiti ih kad ih lome mnoge unutarnje dvojbe. Ovih s negativnim utjecajem zaista je previše.
Takvi profesori ne uče o Carpe diem.
Oni usmjeravaju na Carpe vitam.

nedjelja, 04.12.2011.

Kora koja čini razliku

Nasumice čitam kratke odlomke iz subotnjih novina - Jutarnjeg i Večernjeg lista pa tako izdvajam intervju s dr. Paladinom da ga pročitam kad budem imala vremena. Kaže čovjek da, dok operira tumor na mozgu prolazi kroz mozgovnu koru koja je zdrava, a koja odlučuje volimo li slušati Brahmsa i čitati Coelha.
U Večernjem listu Prtenjača je u svom složencu primijetio da grički top grmi drukčije i skužio da je to zbog gospodina zaduženog za pucanje s Griča u podne. Povezao je on novog topnika s njemu primjetnom novom grmljavinom.
Ja se mislim samo to, da dok ima ljudi koji razmišljaju o takvim stvarima kao što je jačina i posebna nijansa grmljavine koja odaje topnikov temperament, kako Prtenjača kaže „stanoviti rukopis“ topnikove naravi i godina, štogod ozbiljno da se događa oko nas, život može imati smisla.

Fantastičan mi je zaključak da topniku pripada podne u središtu Zagreba.

Fantastična mi je pomisao da netko od nas nepoznatih može biti na nekom mjestu, u neko vrijeme najvažnija osoba u malom dijelu svemira.

Dok sam bila u prolazu kraj parfumerije, ljubazna me prodavačica namirisala parfemom na akciji i kad sam pomirisala ruku nekoliko minuta kasnije, kad sam već kupovala coffee to go da me prođe glavobolja nastala zbog naglog povišenja temperature zraka, stala sam kao ukopana.
- Ovo je Vaš cappuccino. – ponovila mi je valjda drugi il treći put žena. Gospođa kraj mene prijekorno me pogledala. Onako kao kad ja pogledam one koji zadržavaju red jer su u svojim mislima, smotani, a meni se žuri.
Roba. Roba koju je moja teta meni i bratu donosila iz Italije, a koju su nekad nosila njezina djeca ili čak njezina gazdarica. Odjeća je bila kao nova, uredno složena, oprana, opeglana, namirisana. Puno sam puta kriomice njuškala njezin deterđent koji je preko lita također donijela sa sobom doli na otok, no to nije bio taj miris.
Od svega, naviše me privlačio miris. Čak ni odjeća koja je bila ljepša i kvalitetnija od one koju mi je mama kupovala, valjda u Bambiju nije bila privlačnija od tog mirisa.
Prije nekoliko godina otkrila sam da su lijepe kožne torbe iznutra mirisale zapravo na zeleni Diorov Poison. Prvi otrovni parfemčić. (Možda me ta nijansa parfema onda zamagijala da danas jako volim Diorove Poisone, ali doduše, Hypnotic i Pure Poison, ne originalni zeleni).
Jučer sam otkrila kojim je parfemom bila natopljena odjeća, koji ni pranje i peglanje nije ispralo. I kojeg ću si kupiti za Svetog Nikolu. Izvrstan izgovor, nema što.
Palo mi je na pamet da se vratim i zagrlim prodavačicu.
Ali sumnjam da bi imala razumijevanja za moj moment potrage za izgubljenim vremenom.

Bilo je sunčano nedjeljno popodne i nakon Daktarija nisam imala gdje. Jedva sam čekala ponedjeljak da odem u školu. Pomisao da se moje kolegice iz škole šetaju Borikom, gledaju dečke iz iste smjene, ali dvije godine starije, smješkaju im se, a onda cijeli tjedan komentiraju kako su se međusobno gledali, a ukoliko je pao i pozdrav.... bilo je to dovoljno da ih „drži“ i mjesec dana... izluđivala me.
Bila sam van svega toga. Bila sam uljez. Ne bez razloga, doduše jer kimati glavom na neku izjavu IT curice ako je smatram nebuloznom, bilo mi je glupo.
A kako su njima bila glupa moja mišljenja neistovjetna njihovima, kristalno je jasno zašto sam nedjelju bila prisiljena uglavnom provoditi sama.
Pardon, uz Daktari ili neki crno-bijeli film koji je išao malo iza 5 sati popodne na 1. programu.
Ako je vani bilo sunce, bila sam u bedu jer su svi bili negdje osim mene.
Valjda sam iz usamljenosti zavoljela kišu.

Shvatila sam da se iz svega naizgled lošega može izvući i nešto dobro.
Voljeti kišu, naučiti biti sam. Čitati, pisati, izmišljati igre koje možeš igrati sam, naučiti strane jezike, usavršiti ih, naučiti peći kolače i kuhati jela koja imaju „ono nešto“.
Naučiti koliki je teret, ali ujedno i blagoslov biti do kraja svoj.
U svakom slučaju, što ranije postaneš svjestan te činjenice, to je teže odustati od slobode uma.
Fantastičan je osjećaj ne ovisiti o tuđem mišljenju, tuđoj ocjeni što bi trebale biti društvene vrijednosti.
Za ne postati loša krajnost, treba samo imati mrvu soli u glavi.
Otkriti prednosti i afinitete skrivene tamo negdje u mozgovnoj kori.
Što je ono čime sam sebi možeš ugoditi, a da ne naneseš tugu, jad i bol drugima.

Bio je rat, a ja sam se dokopala neke knjige s receptima za kolače i torte.
Recepti su bili „pošteni“ u smislu da niti jedan nije uključivao manje od 8 jaja, brdo mljevenih oraha/badema ili slično.
Zapela sam za Panama tortu, kao jednu od jeftinijih iz te knjige sumorne narančaste boje, tvrdih korica. Bez slika.
Nemam pojma gdje je tko bio jer je kuća bila krcata. Baki sam samo rekla da ću neki biskvit izmiksati, a ona je sa susjednom slušala radio.
Rođak protjeran iz Novigrada gledao je u jednu točku ispred sebe, a ja sam ga trgnula da mi prastarom mašinicom izmelje orahe. Kod jedne sam susjede nabavila maslac i malo ruma. Kod druge vaniliju. Čokolada je bila slaba točka jer sam imala samo kakao ploču pitaj Boga odakle, koju nam je na vjeronauku dao pop.

Došlo je vrijeme večere, a baka je rekla da ima svakome po jedno jaje i malo pofriganih krumpira. Otvorila je frižider odakle joj se smiješila nezgrapno premazana Panama torta. I naravno, nije bilo jaja. Nisam dobro prošla. Jer torta se ne večera. I pravi se za rođendan ili Novu godinu.

Kad sam je koju godinu poslije na satu povijesti čula, izjava Marije Antoanete „Ako nemaju kruha, neka jedu kolače!“, izmamila mi je osmjeh na lice. Prva mi je asocijacija bila: „Ako nema jaja, nek jedu Panama tortu.“ Gotovo da sam 100% sigurna da bih upravo to baki bila rekla. (I vjerojatno pobrala šibom po nogama.)

Nije da sam za vrijeme rata bila nerealno dijete. Ali imala sam svoje cake još od Daktari vremena kako si dan učiniti ljepšim. U tom trenu, bila je to Panama torta.

Jedne večeri šetala sam se Kolovarama u crvenoj haljini do poda i crnom pašminom preko ramena.
Dvije su mi prijateljice rekle da je ta haljina za svečane prilike. Toliko svečane da bi bila too much čak za većinu (seljačkih) pireva. Kamoli za šetnju uz more.
Nije me bilo briga. Haljina je bila taman. Uostalom ljepota mora i plaže zaslužuje ljepši outfit od seljačkog pira, koliko god nepraktična bila.
Ipak, vraćajući se kući nakon vrlo zanimljivog, ali tužnog dijaloga, nije mi bilo ni do čega. Kad se čovjek osijeća loše, svejedno je da li u trenerci ili u prekrasnoj odori.
No, drugima nije. Kad ti je loše, očekuju da izgledaš loše. Kad ti je loše, a izgledaš dobro ili si u ne daj Bože skupoj odjeći, oni bi htjeli da si još lošije i da si još jadniji.
Ljudi procjenjuju tvoju iskrenu bol prema odjeći koju nosiš i masci koju imaš.
Ljude ne zanimaju afiniteti tvoje mozgovne kore.

Prije nekoliko godina dr. Paladino prošao je kroz mozgovnu koru moje mame koja je odredila njenu sklonost osmosmjerkama, kvizovima, kavi i kolaču popodne i to da je sapunice uznemiruju.

Totalno nebitne stvari, rekli bi oni „jako važni“ koji kroje ljudske sudbine.

Totalno nebitne stvari baš kao što su Panama torta, Daktari, crvena svečana haljina, parfemom namirisana odjeća, Agatha Christie sa svojim Poirotom i Miss Marple, čitanje novina subotom, trag kapi kiše na prozorkom staklu.
Razaznavanje topnika temeljem grmljavine gričkog topa.

Nebitne stvari....
Sve odabrane našim mozgovnim korama.

<	svibanj, 2012
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Komentari da/ne?